"Ok, ljudi, prestanite me zvati cijelo vrijeme", rečenica je koja mi se zapravo najviše motala po glavi. Pozivi preuzbuđenih budućih baka, djedova, prabake, bližih i daljih, redali su se kao na traci. Odgovori se stalno ponavljaju "Ne, nisam se porodila, sjedim doma na kauču, jedem bademe jer bi me inače žgaravica već dokrajčila i šaljem pozitivne vibracije trudovima da počnu". Sve pet, razumijem vašu brigu i uzbuđenje, ali zbilja, provjera svakih sat vremena? Pa barem oni koji su već donijeli potomke na svijet znaju da to ne ide tako brzo.
Ovog, 5. dana 39. tjedna trudnoće odlučila sam da je dosta i odlučila da ova beba mora van! Pa kako je krenula rasti uskoro će dostići težinu i od 4 kilograma. A to me, moram priznati, malo i plašilo. Već zadnjih nekoliko dana osjećam se kao tempirana eksplozivna naprava, kao da će taj napuhnuti balon napokon eksplodirati. Znate osjećaj kad pritišćete jako napuhani balon i sa strepnjom i znatiželjom čekate trenutak kad će eksplodirati? E, upravo tako sam se osjećala. Po glavi mi prolazi bezbroj teorija i misli, a jedna od njih je: „pa sad nakon toliko mirovanja i opreza tijekom cijele trudnoće, pa neću još valjda na kraju i prenositi?!“. Uh. Dakle, da. Danas sam odlučila da beba ide van. Hodanje po stepenicama gore – dolje navodno bi trebalo pomoći. Hodam po kući cijeli dan baš po opisu „muhe bez glave“. Za večeru mi se jedu palačinke. Pa zašto ne? Još malo stajanja pred štednjakom ne bi smjelo škoditi. A ako se slučajno sutra nađem u rađaonici barem mi neće biti žao. Beba je stigla, a ja sam dan prije jela palačinke. Nije loša ideja. Večer došla i prošla, no i dalje ništa. Pritisak u zdjelici je ogroman, ali ništa se ne događa. Nema nikakvih trudova. Prije spavanja tuširam se vrućom vodom, posebice po leđima, to bi isto trebalo pomoći. U svakom slučaju ne može odmoći. Tjedan 39. + 6 . dana trudnoće – 2.05 ujutro. Nakon svega, moralo je početi. Puca vodenjak. Ili ne? Toliko pripreme, savjeta, odrađenog trudničkog tečaja, pročitanih članaka i na kraju opet nisam sigurna da li je vodenjak zaista puknuo. Osjetila sam i čula taj zvuk pucanja koji se dogodi kad je balon prenapuhan, ali opet, gdje je ta ogromna količina vode koja curi u slapovima? E, taj dio me buni. Ne curi ništa. I ne boli ništa. Ali pretpostavljam da je puknuo, jer što bi to drugo moglo biti?
2.15 ujutro. Počinje. Službeno počinje. Dolazi prvi trud. Prošao začas. Pa i nije tako posebno boljelo. Ok, po nekim službenim pravilima početni razmak između trudova trebao bi biti 30, 20 ili 15 minuta. Ali ne i u ovom slučaju. Sljedeći dolazi samo za 5 minuta. I sljedeći nakon toga. Ubrzo shvaćam da pravila u ovoj igri ne vrijede.
Prva dva sata trudova prolaze u hipu, iako je svaki bio sve jači, duži i bolniji, no i nisu mi toliko teško pali. Nakon 3 sata trudova, budući tata se već polako počinje brinuti zbog mojih sve bolnijih izraza lica i odlučuje da je vrijeme za krenuti u bolnicu. Slažem se s njim iako zapravo nisam sigurna da li je već (ili tek?) vrijeme. Možda/vjerojatno vodenjak je puknuo pa radije idemo. Nakon prijema u bolnicu, doktorica utvrđuje da sam otvorena 6 centimetara! Doktorica (a ja tek!) je izrazito zadovoljna napredovanjem. Cvatem od sreće. Na sreću sve one noćne more i priče o rodiljama koje se sporo ili uopće ne otvaraju izgleda neće biti i slučaj kod mene. Zadovoljna iščekujem svaki idući trud znajući da sve ide po planu. A što se vodenjaka tiče, ipak je puknuo. Iako sam bila dobro informirana o metodama kako provjeriti da li vodenjak curi, kod mene niti jedna nije upalila. Zapravo, uspio je zavarati i sestru na prijemu. Tek je doktorica na pregledu utvrdila pravo stanje.
Nakon procedure upisa i prijema u rodilište, uskoro se nalazim u rađaoni. Smjestili su me u rađaonicu sa stolčićem koji je uvijek bio moja želja za dovršiti porod. No, promatram ga sa strane u izmaglici bolova. Primalje su me smjestile na krevet i uključile na ctg kako bi provjerili bebine otkucaje i kažu, prvo to provjerimo, a onda ćemo ovisno o razvoju situacije kasnije vidjeti kad ćemo na stolčić. Uskoro nam u rađaonicu stiže i budući, uzbuđeni tata. CTG očitanje bebinih otkucaja nije sjajno, no doktori smatraju kako još nema razloga za zabrinutost, često se to događa između jakih trudova. A trudovi, uh, bili su poprilično bolni, spojeni su jedan veli trud, bez početka niti kraja. Jedva sam disala, sve oko mene događalo se u nekom paralelnom svijetu i izmaglici. Čujem da doktorica govori: "Super, otvoreni ste 10 centimetara, lijepo napredujete". Uh. To je zaista lijepo čuti. Ono što je bilo manje lijepo odnosilo se na sve češće pištanje CTG uređaja koji je očitavao sve niže otkucaje bebina srca. Pogledi na lica liječnika nisu odavali ništa dobro i počeo se spominjati carski rez. Carski rez? Ne, ne, pa to nije uopće u mojim planovima. Pripremala sam se na prirodan porod, bez lijekova, u sjedećem položaju ili na stolčiću.. Kakav sad carski?!
Ali nažalost, ctg zapis postajao je još gori, a beba se nalazila još previsoko u porođajnom kanalu usprkos potpunoj otvorenosti, dakle nismo bile još spremne za tiskanje. Doktor je odlučio kako je vrijeme da me počnu pripremati za carski rez. Neee. Liječnici, sestre i primalje ubrzano su me pripremali za operaciju, dok se meni kroz glavu rojilo tisuću pitanja. Pa zašto se ovo događa baš meni? Meni koja se panično bojim operacija, rezova, čak i najmanjih posjekotina. A između ostalog, nisam se uopće ni informirala o carskom rezu niti oporavku od istog, jer to ionako nije dolazilo u obzir. Samo prirodan porod, ništa drugo ne dolazi u obzir, čak niti lijekovi. U onom trenutku to me slomilo, ali gledano s odmakom, carski rez zaista je s razlogom nazvan carskim jer spašava živote.
Prvi dani koji su uslijedili bili su bolni i teški, ali opet ne neizdrživi. Kasnije sam shvatila da to sve i nije bila neka tragedija, jer bilo je nužno i dobro je da se tako odvilo. I da, rodila se velika cura od 3840 g i 53 centimetra. I jednostavno, dogodila se ljubav. Velika i neraskidiva.