Vaše dijete je krenulo u školu i odjedanput ima poteškoće u učenju koje niste prije primijetili? Vjerojatno se radi o specifičnim poteškoćama u učenju koje su vezane uz određeni predmet, npr. teško mu ide računanje, ima problema s pisanjem slova pa zamjenjuje redoslijed slova u riječi, otežano čita… Takve poteškoće ne treba zanemariti nego treba na njih obratiti pažnju i pokušati djetetu olakšati procese usvajanja znanja.
Prava terapija pomaže
Ponajprije je potrebna detaljna (neuro)psihološka procjena kojom će se utvrditi ima li vaše dijete stvarno određene poteškoće čitanja, pisanja i/ili računanja ili nekih drugih kognitivnih sposobnosti ili se možda radi o psihološkim problemima, primjerice prilagodbe na školu i školsko okruženje. Sveobuhvatna i detaljna (neuro)psihološka procjena je važna i zato što određeni manji broj djece nema specifične poteškoće u učenju već razvojne poteškoće koje možda nisu dijagnosticirane prije polaska u školu. Djeca s razvojnim poteškoćama često imaju sniženi nivo općeg intelektualnog funkcioniranja te posljedično i neke druge kognitivne deficite.
Djeca s poteškoćama učenja često imaju čak i natprosječno intelektualno funkcioniranje, ali postoje specifične poteškoće učenja najčešće vezane uz određene mentalne aktivnosti. Takve specifične poteškoće sigurno mogu utjecati na njihov školski uspjeh ali i na njihovo psihološko funkcioniranje – samopouzdanje, socijalne kontakte i slično. Poremećaji učenja mogu, ali i ne moraju biti popraćeni i/ili uzrokovani i hiperaktivnošću/smetnjama pažnje, za utvrđivanje čega je također jako važna sveobuhvatna psihološka procjena.
U današnje vrijeme poteškoće učenja nisu rijetka pojava – po nekim istraživanjima čak i više od 25% djece pokazuju neke od poteškoća. Ako ih primijetimo ne smijemo ih negirati, one neće same nestati nego će se samo pojačavati i dodatno komplicirati razvojem anksioznosti i strahova kod djece te povlačenjem u sebe i izbjegavanjem socijalnih kontakata. Zato je izuzetno važna pravovremena dijagnostika i praćenje kao i različiti rehabilitacijski postupci koji će takvoj djeci omogućiti da te nedostatke na neki način nadoknade ili kompenziraju ili da upornim vježbanjem bar smanje njihovu izraženost.
Vrste poremećaja učenja
Ovdje danas nećemo govoriti o djeci sa slušnim i/ili vidnim poteškoćama kao i djeci s poremećajem pažnje/hiperaktivnosti nego o djeci koja u kasnijoj predškolskoj i/ili ranoj školskoj dobi počinju iskazivati određene poteškoće. To mogu biti poteškoće čitanja (disleksija), pisanja (disgrafija) ili računanja (diskalkulija), a mogu biti i prisutne određene poteškoće u motoričkim aktivnostima (dispraksija).
Poteškoće čitanja ili disleksija mogu se očitovati kao poteškoće izgovaranja riječi, zamjene slova, ispuštanje slogova ili dijelova riječi pri čitanju ili slično, ali i kao poteškoće razumijevanja pročitanog sadržaja. Znači može se dogoditi da vaše dijete ne može naučiti neki sadržaj zato što ga ne može dobro pročitati i/ili ga dobro ne razumije.
Poteškoće pisanja ili disgrafija odnose se na vještinu pisanja pa dijete također može imati poteškoća s ispuštanjem ili zamjenom slova ili slogova, organizacijom slova na papiru, izrazito nečitkom rukopisu i slično. Isto tako je moguće da nema smetnje pisanja nego je samo usporeno i treba mu više vremena za obradu informacija.
Diskalkulija ili poteškoće računanja se odnosi na poteškoće pri računskim operacijama bilo usmeno i/ili pismeno (ne mora nužno biti na oba načina), rješavanje problemskih zadataka, ali se može odnositi i na poteškoće baratanja novcem u svakodnevnom životu. Ako postoji dispraksija, dijete ima motoričke poteškoće pa će one utjecati na koordinaciju pokreta i fine motoričke vještine primjerice pri pisanju ili pismenom računanju. Također je moguće da dijete ima neki oblik razvojne disfazije (poteškoće razumijevanja govora i/ili verbalnog izražavanja), koje onda veoma često mogu pratiti neki oblici disleksije, disgrafije ili diskalkulije.
Ponovno naglašavamo da je za dijagnosticiranje svih tih poteškoća izrazito važna što ranija sveobuhvatna (neuro)psihološka procjena te dobra suradnja među djeci bliskim osobama kao što su roditelji, odgajatelji u vrtiću i učitelji, ali i dobra suradnja multidisciplinarnog tima koji uključuje psihologa i logopeda te po potrebi neurologa, dječjeg psihoterapeuta i liječnika ostalih specijalizacija po potrebi).
Preuzeto s: Naturala.hr
Autor: dr. sc. Ljiljana Pačić-Turk