Kako se postaviti prema roditeljima? Kako će reagirati? Što ih najviše zanima? Hoće li me poslušati? Hoće li me krivo shvatiti? Pitanja je nebrojeno puno...
Ništa lakše nije ni roditeljima. Zašto je razrednik/ica ukorio moje dijete? Zašto nam soli pamet o tome kako učiti s djecom? Zašto je toliko strog prema mom djetetu? Može li se razrednik/ica staviti u moju kožu?
Sa svim tim pitanjima "borio se" i Alexander Moiseyev koji se našao u dvostrukoj ulozi – ulozi razrednika i oca. Koja je poanta odlaska na roditeljski sastanak i je li on besmisleno gubljenje vremena pojasnio je na stranici mel.fm koja je posvećena obrazovanju i odgoju. Hrvatski prijevod preuzeli smo sa Školskog portala i prenosimo ga u cijelosti.
Ja nikad u životu nisam išao na roditeljske sastanke. Odnosno, ja sam im prisustvovao. Mnogo puta. Ali ih ne pohađam. Ja kao razrednik održavam roditeljske sastanke, ali kao otac ne idem na roditeljske sastanke svojem djetetu koje pohađa drugu školu.
Naša mama ih pohađa. Roditeljski sastanci su, kao što je poznato, vrlo stresni.
Razrednik je napet, jer zna da mu predstoji sat i pol izdržavanja napada roditelja koji su stigli kako bi svoje nezadovoljstvo školom, obrazovnim sustavom i životom konačno istresli pred njega.
Razrednik se priprema na to da će se roditelji neizbježno prisjećati ne samo zaključivanja ocjena i poskupljenja školskog obroka već i toga što „sebi dopušta fizičar” i „eto, u naše vrijeme” itd.
Očekuju ga još desetine pitanja koja ne može predvidjeti, ali pouzdano zna da će isplivati grozna pitanja na koja neće znati odgovor.
Roditelj, u pravilu mama, nije ništa manje napeta. Ona se priprema na to da će se možda o njezinu djetetu pred cijelim razredom izgovoriti nekakva gadost i neće joj biti druge nego sjediti i crvenjeti se.
I nije važno kakvo je naše dijete, „dijete drago” ili „ljenčina i huligan”, u svakom nas slučaju jednom mora dopasti da se crvenimo. Nije ništa manje neugodno slušati kako su djeca dobra ili loša, pametna ili glupa.
Sve to dugo traje, a mame većinom ne vole slušati o tuđoj djeci.
A dijete se opterećuje, sjedi i čeka. Hoće li im učiteljica reći za onu tučnjavu s drugim učenikom?
A tu je i predmetni nastavnik koji može biti pozvan da objasni „zašto dijeli dvojke, a ne zna objašnjavati”.
U konačnici se događa raskol na svim razinama, a posebno među roditeljima i učiteljem.
Pri tome kod učitelja postoji prekidač u glavi (ili srcu) koji isključuje učitelja, a uključuje roditelja. I sve se strane spremaju, ne na dijalog, već na bitku. Zašto su svi unaprijed programirani da teže negativnom?
Mnogo sam puta čuo od kolega da roditeljski sastanak iz razrednika „iscijedi sve sokove”.
Ne znam koliko je „mojim” roditeljima ugodno na sastancima koje ja vodim. Meni je ipak ugodno. Ja bih češće organizirao mozganje, dijelio razredne uspjehe. Nemojte tratiti vrijeme na čitanje ocjena poimence. Volio bih češće pogledati roditelje u oči i češće davati riječ onima koji mogu podijeliti s nama nešto važno i korisno.
Samo izravnim dijalogom, oči u oči, te pripremanjem na pozitivno iskustvo dobit ćemo koristan sastanak umjesto tužne obveze.