Igra kao izvor informacija o djetetovom unutarnjem svijetu

Jean Piaget, poznati psiholog i razvojni biolog izjavio je kako „Možemo biti sigurni da će se sva događanja u djetetovu životu – i ugodna i neugodna, odraziti na njegovu igračku.

525548f99fdc3

“ Drugim riječima, može se reći da sve ono što se djetetu dogodi, od samog početka njegova života, ostavlja trag na njemu. Velik dio toga dijete niti ne zapamti na svjesnoj razini. Stoga je teško s djetetom pričati o tome što ga muči, ima li neke nezadovoljene potrebe ili na koje emocionalne potrebe mu nije adekvatno odgovoreno.

Roditelji ponekad vrlo jasno osjete posljedice nezadovoljavajućeg odnosa s djetetom - dijete može iskazivati nepoželjna ponašanja, ne poštivati granice, djelovati ljuto ili frustrirano bez da roditelj zna podlogu toga. Također, moguće je da se kao posljedica neprorađenih problema djeteta javljaju i određene fiziološke reakcije (npr. tikovi, nemogućnost zadržavanja stolice ili mokraće, tepanje u govoru...).

S obzirom na to, javljaju se pitanja poput: Kako onda pomoći djetetu kada ga ne razumijemo? Kako otkriti što ga muči? Što je u podlozi nezadovoljavajućeg odnosa s djetetom?

Kako bi se odgovorilo na ova pitanja važno je djetetu pružiti primjeren način izražavanja i uvjete u kojima će se osjećati dovoljno sigurno, ali i dovoljno slobodno da izrazi svoj unutarnji svijet. Kao što znamo, djetetov prirodan način izražavanja jest putem igre. Neki kažu kako su igračke djetetove riječi, a dječja igra priča koju nam dijete priča. Da bi što bolje razumjeli dječju igru važno je uočiti teme koje se javljaju u igri te njihovo potencijalno značenje, kao i nijanse djetetovih osjećaja koji se kroz igru izmjenjuju. Jedan od načina kako naučiti prepoznavati teme, osjećaje te njihovo potencijalno značenje je i putem edukacije Terapija igrom za roditelje.

Na ovoj edukaciji roditelji u maloj skupini uče osnovne principe terapije igrom kako bi se kod kuće, jednom tjedno u trajanju od 30 minuta mogli igrati s djetetom na poseban način. Taj način je poseban jer u tih pola sata igranja vrijede drugačija pravila od onih u svakodnevnom odnosu s djetetom. Roditelj koristi posebne vještine čije korištenje djetetu omogućuje da se osjeća sigurnim, ali i slobodnim izraziti se kroz igru. Uz to, roditeljska pažnja je tada potpuno posvećena djetetu i roditelj tada empatičkim reflektiranjem osjećaja, misli i ponašanja šalje djetetu poruku da je ovdje, da mu je važno što dijete osjeća i da ga prihvaća. Neki od principa terapije igrom usmjerene na dijete jesu da je:

Fokus na dijete više nego na na problem.

Ponekad kada se javi problem imamo tendenciju fokusirati se isključivo na rješavanje tog konkretnog problema, dok se pri tome gubi fokus s djeteta u cjelini. Na taj način može se stvoriti dodatni pritisak na dijete te može doći do u potpunosti suprotnog efekta – pa problem postane još izraženiji.

Fokus na sadašnjost više nego na prošlost.

Iako prošlost igra važnu ulogu u oblikovanju svake osobe, u komunikaciji i radu s djetetom važno je sagledati ga sada i ovdje. Što je to s čime se trenutno nosi? Što je to što mu sada treba?

Fokus na osjećaje više nego na misli ili ponašanja.

Često se problemi pojavljuju u obliku nekih nepoželjnih ponašanja pa se stoga rješavanjem problema smatra suzbijanje tih ponašanja. Pri tome se zaboravlja da su upravo emocije naši pokretači i da su one te koje sa sobom nose određenu energiju koja se onda kroz različite kanale ispoljava na van. Zato je važnije i učinkovitije ako se radi na emocijama ili potrebama koje su u podlozi nekog ponašanja, a ne na samom ponašanju.

Fokus na razumijevanje više nego na objašnjavanje.

Da bismo pomogli djetetu da se lakše nosi s nekim izazovom puno je važnije da mu pri tome iskažemo razumijevanje njegovih misli, osjećaja i potreba nego da mu objašnjavamo što je to što se događa.

Fokus na prihvaćanje više nego na ispravljanje.

Neke osobine djeteta koje su u nekoj situaciji otežavajuće, u nekoj drugoj situaciji mogu biti izrazito korisne. Zato je važno prihvatiti one osobine koje ne otežavaju značajno svakodnevicu djetetu i Vama te korigirati samo one koje zaista nisu dobre za funkcioniranje djeteta.

Fokus na djetetovu mudrost i vođenje više nego na znanje terapeuta ili roditelja.

Svako dijete ima potencijal i unutarnji pokretač koji će mu, u dobrim uvjetima, omogućiti da proradi svoje probleme i nađe adekvatno rješenje. Stoga je efikasniji način ako se djetetu stvore uvjeti da samo dođe do rješenja i prorađuje one stvari koje samo (na svjesnoj ili nesvjesnoj razini) procijeni bitnima, nego da odrasli odlučuju koji će to put biti.

Ukoliko imate želju naučiti terapeutske vještine igranja koje zatim možete koristiti kod kuće u igri s djetetom, prijavite se na program Terapija igrom za roditelje koji počinje 16.10.2013. u Centru Proventus. Više informacija o programu možete naći na http://goo.gl/EN9WwU

Autorica: Tea Knežević, magistra psihologije, praktičarka terapije igrom