Odrasli od djece ne očekuju razumijevanje, ali je važno da mi shvatimo emocionalni fokus djece određene dobi, kako bi ih što bolje odgojili i pripremili za život.
Važno je shvatiti da osim što su drugačija od odraslih, djeca su drugačija i od druge djece koja nisu njihovi vršnjaci. Brze razvojne promjene osnovna su karakteristika djetinjstva, a emocionalni fokus mijenja se kod djece s godinama. Ponekad se njihove emocionalne brige mijenjaju preko noći. Tako mnogi roditelji primjećuju da njihova vesela, društvena 7-mjesečna beba postaje drugačija kada uđe u 8. mjesec života i počinje primjećivati strance u svojoj blizini i tražiti majku pogledom kada ona napusti sobu.
Te promjene u emocionalnom fokusu detaljno je opisao Erik Erikson, socijalni psiholog koji je svoje teze izgradio na Freudovoj teoriji, a provodio ih je kao učitelj Jungove djece.
Eriksonova teorija o emocionalnom razvoju jest teorija stadija koja pretpostavlja da svaka osoba prolazi kroz iste faze istim redosljedom. Je li ta teorija primjenjiva na različite kulture i civilizacije, nije poznato. Ipak, Erikson nije čvrsto odredio u kojoj dobi pojedino dijete ulazi u koju fazu, koliko ona traje kod pojedinog mališana, odnosno kada će završiti.
Prvi stadij emocionalnog razvoja Erikson je nazvao stadijem osnovnog povjerenja nasuprot osnovnom
nepovjerenju. Ukoliko je u prvih godinu dana osoba iskustveno doživjela povjerenje prema najbližima, ona će
ga imati i kasnije u životu. Ukoliko nije, patit će od problema nerazumnog nepovjerenja prema drugima.
Fokus u drugoj godini života je samostalnost (samokontrola i samoupravljanje) nasuprot sramu i sumnji.
Dijete je manje nepovjerljivo no prije, te se počinje fokusirati na to da ono zadobije povjerenje drugih tj. da ga zasluži. Stoga djeci postaje važno donijeti pravu odluku za sebe, osobito kod kontroliranja nagona. Te odluke ne odnose se na velike životne situacije, već na odluke poput sljedećih: da li da udarim ili ugriznem ovu curicu koja me ljuti, trebam li ići na wc, smijem li oteti igračku ovom dječaku iz ruke? Suprotno osjećaju samostalnosti javljaju se sumnja u sebe i sumnja u ispravnost odluka te osjećaj srama. Ove osjećaje proživljavaju i odrasli no njima to nije u fokusu emocionalnog života.
Tijekom treće, četvrte i pete godine života, dolazi do nove promjene u emocionalnom razvoju, a ona se
temelji na sposobnosti djeteta da preuzme inicijativu, a ne više iskučivo na donošenju dobrih odluka.
Preuzimanje inicijative znači sposobnost započinjanja novih stvari, pronalaženja i isprobavanja novih načina ponašanja, komuniciranja ili igranja.
Djeca u ovoj dobi vole ponavljati riječi i postupke, ali vole i raditi na njima kako bi kreirali nove, inventivne kombinacije. Neke od tih kombinacija odraslima se čine kao izvrsne ideje, no nekih će se gnušati jer su opasne, prljave ili socijalno neprihvatljive, o čemu pak dijeca nemaju pojima. Odrasli na takve situacije reagiraju na različite načine. Ponekad nude pomoć i vođenje vezano uz dječji "izum" te će mu objasniti da nešto nije lijepo ili pak sigurno. No, neki odrasli reagiraju previše burno i glasno, kao da je dijete namjerno prekršilo neko društveno ili sigurnosno pravilo. Eriksonov kaže da previše takvih oštrih reakcija od strane roditelja usmjerenih prema djetetovim nastojanjima da se odvaži na neke nove aktivnosti, dovodi do straha kod djeteta da su nadgradnja i pronalaženje novih kreativnih rješenja nešto loše.
Važan aspekt Eriksonove teorije je ideja da pojedinac u svom razvojnom procesu ponavlja svaki od spomenutih
stadija u svakom periodu života. Svaki čovijek se pitanjima autonomije, kreativnosti, inicijative, povjerenja i drugima vraća u određenim fazama svojeg života. Tako adolescenti ponovno propitkuju karakteristike stadija samostalnosti što dolazi u njihov emocionalni fokus, a kao posljedica briga kao što su odlazak od roditelja, pronalaženje posla i partnera.
(JK, Izvor:Psycologytoday.com)