Razna upozorenja, podsjećanja ili ponekad roditelji i sami "uskoče" i naprave nešto umjesto djeteta jer predviđaju da bi dijete moglo pogriješiti - nešto proliti, pasti i ozlijediti se ili jednostavno - donijeti pogrešnu odluku. Takav roditeljski stav, unatoč svima brigama koje dječja samostalnost donosi, je uglavnom pogrešan i nepotreban. Djeca uče na vlastitim greškama i važno je tu i tamo pogriješiti. Nenamjerne greške važne su za zdrav i pravilan dječji psihički razvoj kao i razvoj samopouzdanja.

Ovisno kako djecu učimo da se nose s učinjenim pogreškama ovisi i kako će ih djeca shvatiti. Kao izazov i priliku da nauče nešto novo ili kao prijetnju koju pod svaku cijenu u budućnosti treba izbjegavati.

Pojedini roditelji prečesto priskaču u pomoć, pa kada i ona nije neophodna, ili već dijete prije nego je moglo učiniti pogrešku sprječavaju od nastanka iste ili sudjeluju s djetetom u određenom problemu i sprječavaju njegov nastanak. I jedno i drugo je pogrešno. Zbog djetetova razvoja i samopoštovanja te snalaženja u novim situacijama koje će mu u odrasloj dobi biti neophodno, bilo bi poželjno da roditelji što prije prestanu s nepotrebnim "intervencijama". Dakako, roditeljima je ponekad jednostavnije "uskočiti" u djetetove cipele i napraviti zadatak umjesto njega, jer smatraju kako će sve ispasti dobro i neće imati prilike "zabrljati", nego popravljati situaciju kada ispade loša, no to nikako nije rješenje - odnosno to je loše rješenje. Osim toga, ako im ugađaju, roditelji smatraju da tako kupuju djecu i njihovo poštovanje.

Jednako je loše i okrenuti se od problema i spašavanja djeteta iz problema te "oprati ruke od svega". Ovakav način djetetu šalje poruku kako je nesposobno nešto napraviti samostalno te da roditelji nisu tu kako bi ih spašavali iz njihovih grešaka. Pogrešno! Djeca se ponekad nađu u problemima koji su veći od njih samih, iako su zapravo maleni, za djecu su veliki i zbog svojih godina nisu se sposobni samostalno s njima nositi. U tom slučaju roditelji trebaju pomoći koliko su već u mogućnosti te dati djetetu priliku da nešto nauči iz situacije.

Uloga roditelja je da budu podrška djetetu koliko god pogreška bila velika. Pogreške ili loše odluke treba djetetu objasniti kao još jednu priliku za kritičko razmišljanje i buduće rješavanje problema te podizanje samopoštovanja. Ono što bi roditelji i dijete trebali je zajedničko fokusiranje na pronalazak rješenja, a nikako ne roditeljsko spašavanje situacije ili potpuno okretanje glave od problema.

Kad je problem već nastao i greška je učinjena, važno se zapitati: Što ćemo učiniti da to popravimo? Kako ćeš/ćemo to napraviti? Što smo iz toga naučili?

Rješavanje i nadilaženje problema ponekad je veliki zalogaj za djecu i nisu uvijek oduševljeni samim postupkom, no osjećaj zadovoljstva nakon uspješno obavljena zadatka nadmašit će sam problem te će ga djeca doživjeti kao veliku nagradu. Djeca probleme doživljavaju kao izazove koje treba savladati, ne kao prijetnje koje je poželjeno izbjegavati.

Upravo učenje praktičnih vještina iz svakodnevna života omogućuje djeci da i griješe. Iako je gledano s roditeljske strane ponekad pravi izazov dozvoliti djetetu da pogriješi, važno je ipak dozvoliti greške. Kada dijete pogriješi važno je izbjeći prodike, nabijanje osjećaja krivnje ili srama. Djeca najlakše i najjednostavnije shvate i riješe problem kada im se omogući sudjelovanje u njegovu popravljanju i ispravljanju. Tako će djeca stvarati prijeko potrebno samopouzdanje koje će ih uspješno voditi kroz sve životne izazove.