Već se i bebe vesele drugoj djeci i potrebu za druženjem pokazuju pljeskanjem, veselom vriskom, pokazivanjem prstićem i dodirivanjem druge djece. Kad bebe prohodaju, nerijetko će potrčati prema grupici druge djece, istraživati i pokušati se uključiti u igru.

S polaskom u vrtić, dijete biva svakodnevno okruženo vršnjacima i tu počinje sklapati svoja prva "ozbiljnija" prijateljstva. Tada započinje djetetova intenzivna socijalizacija o kojoj će ovisiti sposobnost i mogućnost održavanja zdravih odnosa u budućnosti, i to od onih ljubavnih i prijateljskih, pa do poslovnih i proofesionalnih.

Kao i kod mnogih drugih stvari i kod socijalizacije s vršnjacima vidjet ćemo kako ona uvelike ovisi o pojedinim urođenim karakteristikama djetetova temperamenta. Socijalizacija u praksi uključuje mnoge ugodne ili manje ugodne situacije u kojima će svako dijete drugačije reagirati. Kad je sve lijepo i ugodno, kad se igraju, smiju, zezaju, grle, drže za ručice, pjevaju, plešu, djeca zapravo uče spontano. Ova iskustva izuzetno su važna na emocionalno-psihološkoj razini jer djeca uče kako stvoriti ugodno i opušteno okruženje u interakciji s prijateljima (uz mnoge druge životne vještine). Tu im i ne treba nikakvo posebno vodstvo. Kad se djeca dobro slažu, treba ih pustiti da ih vodi njihova kreativnost, intuicija, njihovo otvoreno srce i prirođeni vedri duh.

No što kada među istom tom djecom koja su se do prije minute lijepo igrala i uživala u društvu drugoga, dođe do svađe i konflikta? Hoće li djeca to na isti intuitivni, kreativni način razriješiti? U vrlo malom broju slučajeva i kad su starija, hoće, ali u dobi između tri i sedam godina, često će trebati pomoć odraslih. Tu nastupaju odgojitelji i roditelji koji djecu trebaju naučiti kako razriješiti svađice na "zdrav", prihvatljiv i siguran način.

Naime, djeca vrtićke dobi često ne mogu samostalno razriješiti konflikt iz nekoliko razloga:

1. Svađa u njima izaziva mnoštvo snažnih negativnih emocija koje još uvijek ne znaju pravilno kanalizirati i manifestirati. 2. Još uvijek nisu dovoljno zrela da se svjesno stave "u tuđe cipele", teško mogu sagledati svoj udio u konfliktu, tek uče empatiju i nisu potpuno izašli iz tzv. "ego faze". 3. Djeca žive u sadašnjem trenutku i ne mogu razmišljati što svađa znači za njihov budući odnos s dotičnim prijateljem.

Djeca će kod svađe s vršnjacima najvjerojatnije reagirati u skladu s temperamentom. Karakteristike temperamenta koje posebno dolaze do izražaja prilikom svađe su:

PRVA REAKCIJA Plašljiviji mališani kojima treba više vremena da se snađu i prilagode u novim situacijama, vjerojatno će tako reagirati i u svađi - povući se, uplašiti, plakati, tražiti zaštitu, dozvoljavati da ih se u svađi povrjeđuje. Ovakvim mališanima treba pružiti potrebnu utjehu i priznati im njihovu povrijeđenost i tugu. S druge strane, mališani koji se brzo prilagođavaju novim sitaucijama i ljudima, u svađu će uskočiti kao u bilo koju novu situaciju - hrabro, neustrašivo, aktivno, bez puno razmišljanja. Iako su na prvi dojam ova djeca "jača" u konfliktima, njima treba podjednako pomoći da reguliraju svoje ponašanje i emocije. Ukoliko ih se pusti da dominantno i olako uskaču u konflikte, imat će velikih problema u odrasloj dobi.

INTENZITET REAKCIJE Neka djeca vrlo snažno i glasno doživljavaju emocionalne reakcije izazvane svađom. Na fiziološkoj razini odvijaju se snažne promjene - hormoni stresa se brzo kreću kroz tijelo te utječu na organizam tako da se on teško smiruje. Kao rezultat, ta djeca postanu vrlo uzrujana i frustrirana i bit će im potrebna pomoć roditelja da se smire. Druga grupa djece emocije drže u sebi, odnosno imaju umjerene reakcije. Potrebe djece s umjerenim reakcijama često prođu nezapaženo, jer ne galame, ne viču, ne plaču. No vrlo je važno da se i njih nauči da prepoznaju svoje emocije i da ih jasno izraze. Ova razlika posebno je vidljiva kada roditelji imaju jedno dijete burnih reakcija, a drugo s blagim odgovorom na konflikte. Nekako ispada da se tijekom njihovih svađa, roditelji uvijek više posvećuju glasnijem djetetu koje je vidno frustrirano i glasno viče i plače.

RASPOLOŽENJE Ova karakteristika temperamenta odnosi se na to je li raspoloženje "pozitivno" ili "negativno". Kontinuum ide od pozitivnog i prijateljskog raspoloženja prema negativnom i neugodnom raspoloženju. Postoje djeca koja se češće smiju, koja su češće "raspoložena". S druge strane, ima djece koja češće plaču i koja su razdražljiva. Naravno, niti jedno dijete nije uvijek u pozitivnom ili uvijek u negativnom raspoloženju, ali ova karakteristika temperamenta govori o tome kakvom će raspoloženju dijete biti sklono. Svađe se događaju u određenom okruženju, pa će i reakcija djeteta ovisiti o njegovom bazičnom raspoloženju.

Kako pomoći djetetu da razriješi konflikt ili svađicu s vršnjakom?

Odmah nakon svađe dijete će imati određenu emocionalnu reakciju u skladu sa svojim temperamentom. Kao što smo već naveli, ta rekacija može biti: A. Vikanje, frustracija, bijes, ljutnja, vrištanje i plakanje, mlataranje ručicama, motorički nemir. B. Povlačenje u sebe, tiho plakanje ili jecanje, traženje pomoći, uplašenost, sram, ukočenost tijela, spušten pogled.

I u jednom i u drugom slučaju, prvo što roditelj treba učiniti je zagrljajem, maženjem ili na drugi način smiriti jaku fiziološku reakciju djeteta (ako ona postoji). Naime, kad je dijete emocionalno jako probuđeno i stimulirano, razgovor o svađi morat će malo pričekati. Nakon što se dijete smiri (prestane plakati, tresti se, drhtati), potrebno je reflektirati djetetu njegove emocije, a to znači jasno ih imenovati kako bi dijete shvatilo što osjeća i zašto to osjeća. U naša dva slučaja to može izgledati ovako: A. Vidim da si jako ljut i povrijeđen zbog svađe. B. Vidim da si jako tužan i uplašen zbog ove svađe koja se dogodila.

Nakon toga ili čak i kasnije u danu, možete razgovarati i o konkretnoj svađi. Neka vam dijete pokuša svojim riječima objasniti zašto se posvađalo s prijateljem. Ono što možete očekivati je jako puno optužbi na račun prijatelja i potpuno nevinašce u liku vašeg djeteta. Ako shvatite da nije baš sve tako crno-bijelo i da vaš mališan ima nekog udjela u konfliktu, tada je potrebno djetetu pomoći da se stavi "u tuđe cipele". I to doslovno opisom potencijalne situacije. Na primjer, "A što misliš kako se Ivan osjećao kad si mu iz ruke uzeo autić?" ili "Kako bi se ti osjećao da je Ivan tebi uzeo iz ruke autić?". Naravno, dogodit će se situacija u kojoj će "krivac" za konflikt biti isključivo vaše dijete i tada ga posebno treba naučiti empatiji.

Dogodit će se i da će vaše dijete potpuno nevino biti uvučeno u svađu ili povrijeđeno, a da doista nije nikome ništa učinilo. U sva tri slučaja, odgovor je - oprost. Čak i ako vaše dijete nije ništa krivo, imenujte to "Doista nije lijepo što se Ivan prema tebi tako ponio, ali sva djeca ponekad pogriješe. Zato mu trebamo oprostiti u našem srcu i sljedeći puta mu reći što nas smeta i zamoliti ga da nam to više ne radi". I suprotno: "Mislim da se slažemo da se nisi lijepo ponašao kada si jučer Ivanu uzeo igračku bez pitanja. Trebao bi ga sutra zamoliti da ti oprosti".

Ovisno o situaciji, zrelosti i dobi djeteta, jedna od metoda može biti i zatražiti od djeteta da samo pronađe rješenje za konflikt. Slobodno ga pitajte što je moglo drugačije napraviti, što je prijatelj mogao drugačije napraviti, kako bi sada postupio u toj situaciji ili drugom prilikom ako se dogodi. Na taj način dozvoljavate djetetu da svojom intuicijom i kreativnošću samo pronađe problem u društveno problematičnoj situaciji. Time mu činite veliku uslugu koja mu dugoročno može olakšati mnoge situacije u osobnim odnosima s drugim ljudima.

I na kraju, dječje svađice mogu nam izgledati jako nevino, ponekad i smiješno. Jako je važno ne smijati se djetetovim osjećajima i problemima u prijateljstvu. Zapamtite, sve što dijete nauči do 6. ili 7. godine, trajno obilježava njegova buduća ponašanja i osjećaje. Čak i kada pomislite da je vaše dijete premalo da uči tako "ozbiljne" stvari kao što je konstruktivno razrješavanje sukoba, sjetite se da je upravo sada vrijeme da te lekcije svlada i nauči. Ako može riješiti samo, dijete će konflikt riješiti samo, ali ako dođe po vašu pomoć, pomognite mu u socijalizaciji i održavanju prijateljstva. Neka od njih možda potraju do kraja života i vaše će dijete ponosno kroz život govoriti "Mi smo nerazdvojni od vrtića, svašta smo prošli, ali zajedno smo odrasli i on/ona je moja srodna duša".

Mala pomoć roditeljima i djeci – PRIJATELJI I OSJEĆAJI - bojanka 4u1

Ova bojanka nema samo ilustracije za bojanje, već i priču, radne zadatke i društvenu igru. Priča djeci otkriva i opisuje mnoge aspekte stvaranja i održavanja prijateljstva - kako se upoznati s novim prijateljima, kako se ponašati prema prijateljima, kako im pomagati, kako razriješiti svađicu ili konflikt, kako zatražiti oprost i pomiriti se, kako prihvatiti djecu koja su drugačija od tebe.

Lijepe ilustracije, društvena igra i radni zadačići tu su da samo još dodatno utvrde naučeno, a i da djecu zabave i nasmiju. Bojanka je namijenjena djeci od 4 do 7 godina i dolazi u velikom formatu, 50×35 cm, jer je zamišljena da se stavi na pod te za grupni ili individualni rad. Detaljnije o bojanci i narudžbe.