I je li ova osobina zaista nužno loša?
Kako prepoznati sramežljivo dijete?
Nitko se ne rađa sramežljiv, već se ova osobina formira u veoma ranoj dobi – već nakon prve godine života moguće je procijeniti je li dijete sramežljivo. Sramežljivost se tada počinje manifestirati kao oprez djeteta prema nepoznatim licima, na koje nije naviklo. Prava sramežljivost oblikuje se oko sedme godine života, kada dijete počinje biti povučenije u grupi svojih vršnjaka. Svoj vrhunac doseže ulaskom u pubertet.
Roditelji često osjećaju pritisak okoline da se njihovo dijete ukopi u određenu sredinu, te pokušavaju raznim tehnikama tu sramežljivost otkloniti. U tom procesu mnogo puta ne uviđaju kako to rade na pogrešan način, misleći kako čine najbolje za svoje dijete. Iako je u takvim situacijama zabrinutost normalna, doza sramežljivosti u većini slučajeva ne bi trebala biti promatrana kao problem. Mnoga su istraživanja pokazala kako povučenija djeca imaju tendenciju dubljeg promišljanja o stvarima i situacijama koje ih svakodnevno okružuju, što često može ukazivati na izraženu inteligenciju.
Sramežljivost postaje problem u trenutku kada ona ukazuje na unutarnje probleme djeteta. Takvo dijete je više nego sramežljivo, ono se potpuno povlači u sebe i odvaja od svojih vršnjaka. No, čak ni tada nije sve izgubljeno, postoje tehnike kojima mu možete pomoći da to prevlada.
Saznajte potrebe svog djeteta i poštujte ih
U životu smo svi barem jednom čuli za frazu „gurnuti nekoga u vatru“ – postaviti ga u stresnu situaciju u kojoj se mora snaći, a kada to učini automatski će prevladati i svoj strah. To kod sramežljive djece nije slučaj, te bi ovaj potez mogao stvoriti djetetu dodatan stres. Pokažite mu da razumijete njegovu potrebu za osobnim prostorom i privatnošću, te da istu poštujete. Ako o nekom događaju ne želi razgovarati, nemojte forsirati. Dajte mu do znanja kako ste tu za njega, i ako će imati potrebu za razgovorom da vam se bilo kada može obratiti. Time ne samo da ćete povjerenje dovesti na novu razinu, već ćete mu i pokazati kako je potpuno normalno da se ljudi ponekad povuku u sebe.
Ne dovodite dijete u stresnu situaciju
Kao što smo i ranije naveli, šok-terapija rijetko kad donosi konkretne rezultate. Čak i ako se radi o situaciji u kojoj dijete nije okruženo svojim vršnjacima, već članovima šire obitelji. I takve situacije mogu biti stresne za dijete koje je svakog dana naviknulo biti tek u društvu svojih roditelja. Stoga, ako organizirate obiteljsko okupljanje i poželite da vaše dijete svima pokaže svoju vještinu, primjerice sviranja instrumenta, upitajte ga što misli o tome. Predložite mu svoju ideju te objasnite kako bi obitelj zasigurno voljela vidjeti koliko je talentirano. Ako dijete nakon toga i dalje nije spremno za takvu vrstu nastupa, obavezno pokažite kako ga razumijete te naglasite kako će za to biti još prilika. Veoma je važno da dijete iz te situacije ne izađe pod dojmom kako njegov potez nije bio prihvatljiv.
Izbjegavajte situaciju „glasne majke“
Kombinacija glasne, ekstrovertirane majke i sramežljivog djeteta rijetko je kad dobra. Ako se nađete u društvu u kojem netko od prisutnih vašem djetetu postavi pitanje, dajte mu priliku da na njega samostalno odgovori. Roditelji često u takvim trenucima znaju umjesto svog djeteta automatski odgovoriti, navodeći „on/ona je sramežljiv“. Kada dođe do ponavljanja ovakvih situacija, dijete može razviti mišljenje kako nije sposobno samostalno odgovoriti, kada roditelj to čini umjesto njega. Bolji bi pristup bio suptilno poticati dijete na odgovor, no ne to činiti umjesto njega.
Optimizam
I za kraj, optimizam je u cijeloj priči najvažniji. Nemojte automatski odustati uz izlike da je vaše dijete „jednostavno takvo“, te misliti da je sramežljivost nešto što nije moguće prevladati. Potičite dijete pozitivnim pričama, u razgovoru ga podsjećajte na njegove uspjehe i time pokažite kako sve prepreke može prevladati. Kada se sljedeći put nađe pred izazovom, neka mu u glavi bude vaša priča o uspjehu i ponos koji ste tada iskazali.