Tako barem tvrdi profesorica Joan Freeman sa Britanskog psihologijskog društva.

Prije 27 godina profesorica Freeman je započela jedinstveno dubinsko istraživanje u kojem je pratila 200 djece između 5 i 14 godina u njihovom razvoju i ulasku u odraslu dob. Jednu grupu djece sačinjavala su ona čiji su roditelji bili članovi "Nacionalnog udruženja roditelja nadarene djece", a drugu grupu su činila djeca podjednakih sposobnosti, ali ona koja nisu bila označena i percipirana kao nadarena i čiji roditelji nisu bili članove gore spomenute Asocijacije. Obje grupe djece promatrane su u odnosu na svoje suškolarce tijekom odrastanja. Dubinski intervjui i promatranja obavljena su u području intelektualnog, umjetničkog i emocionalnog života mladih ljudi. Roditelji djece koja su bila obilježena kao nadarena, često su imali velika očekivanja i pokazivali nerazumijevanje prema "čudnom ponašanju" i "osjećaju da nisu sretni" kod svoje djece, što nije bio slučaj kod roditelja djece koja nisu nosila etiketu nadarenosti, ali su bila podjednako sposobna.     Za veliki uspjeh u životu, nadarena djeca trebala su koncentraciju, pamćenje, naporan rad, motivaciju, ali u kombinaciji sa stabilnom obitelji i domom. "Sva dugoročna istraživanja o razvoju iznimno talentiranih osoba pokazala su da veliku važnost ima obiteljska interakcija i stavovi roditelja prema nadarenom djetetu. Obitelj je temelj za sva stavrna životna postignuća nadarenih", kazala je profesorica Freeman.Oni koji nemaju potporu, već određeni pritisak u obitelji, mogu patiti od raznih emocionalnih problema u ranoj odrasloj dobi.