Željka, Vito i Kim
Zagrepčanka Željka priznaje kako je osjećala strah od poroda čim je saznala da je trudna. Nastojala je pročitati što više literature i pripremiti se što je mogla bolje. Tako je, kad su krenuli trudovi nekoliko dana prije samog termina, bez panike krenula u bolnicu.
"Svi su mi govorili, prvorotkinja si, to će trajati. I doista, u bolnicu smo se uputili nakon gotovo cijelog dana trudova. Došli smo u bolnicu, bez sve dokumentacije pa se vraćali nazad. Vožnja u starom autu s trudovima i nije bila najveselija na svijetu. Kad sam došla u bolnicu, trudovi su se smirili, otvorena sam bila nešto sitno, no imala sam visoki tlak pa sam ostala u predrađaonici.
Do jutra sam imala osjećaj kao da ni neću roditi i željela sam da me puste doma. Ujutro je u vizitu, došao doktor Ujević kod kojeg sam i vodila trudnoću pa sam mu samouvjereno rekla da bih ja doma. Ipak, nije bilo tako. Krenuli smo s indukcijom poroda. Probili su mi vodenjak, dali drip i doista trudovi su se tada bili pojačali. Uskoro sam krenula u rađaonu. I sve je išlo glatko osim što se moj danas srećom zdrav 12-godišnjak nije spuštao u porođajni kanal. Vrijeme je prolazilo, s epiduralnom, pa jedno vrijeme bez, trudovi su bili jaki i učestali - i ništa. Pustili su mi i muža da bude sa mnom i to mi je značilo sve. Zajedno smo disali trudove, hrabrio me i stalno smo iščekivali, no i dalje nije bilo pomaka. Onda su došli doktori i rekli: 'Ako ne rodiš do 19 sati, ideš na carski. I prošlo je 19 sati, no i dalje ništa. U međuvremenu došao je hitan carski rez u salu, pa smo mi još pričekali. Pojačali su mi epiduralnu i krenuli smo. Bila sam u strahu jer sam maštala o tome kako ću dijete roditi prirodnim putem. Srećom, divan doktor Ujević koji me operirao cijelo vrijeme me tješio i smirivao me, baš kao i svi koji su bili sa mnom u sali. Priznajem, pola toga se ne sjećam, samo sam iščekivala kada će mi reći da je napokon na svijet stigao moj sin, koji se do porođaja trebao zvati Vigo, no kako je tekao cijeli porođaj dogovorili smo da će biti Vito.
Kad sam napokon čula Vitin plač u 22:35, samo sam ispitivala je li sve uredu. Ubrzo su ga oprali i donijeli mi da ga vidim. Nisam ga mogla odmah primiti jer sam još bila na stolu, ali svejedno, taj osjećaj nikad neću zaboraviti", prisjeća se ova 42-godišnjakinja.
Željkino drugo iskustvo s carskim rezom bilo je mnogo manje dramatično. Zahvat je bio dogovoren te je bila naručena doći u Vinogradsku bolnicu tijekom 39. tjedna trudnoće.
"Dakle, 20. prosinca dolazim u bolnicu i odluka je da ću sutra biti na 'programu'. No, to jutro, 21. prosinca, imam čudan osjećaj. Čini mi se da imam trudove. Spremaju me za carski baš kao i još nekoliko žena na odjelu. Voze nas u drugu sobu gdje trebamo čekati kada smo na redu. Ja zaustavljam vizitu i kažem da imam trudove. O da, imam ih i to učestale i jake - i umjesto da sam ne znam koja po redu za sekciju, ja sam prva. Tako sam, umjesto u popodnevnom terminu rodila u 9:45 ujutro zdravu curu od 3620 grama koju smo nazvali Kim. I ovaj put sam bila budna, no dobila sam spinalnu anesteziju", priča ova majka dvoje djece.
Željka priznaje kako se nakon drugog carskog reza oporavila mnogo lakše, a vjeruje da je tome tako jer je znala što može očekivati. Na treći se carski, kaže, ne bi odlučila, jer su joj u bolnici bili rekli kako se tako nešto ne preporučuje, a o trećem djetetu ne razmišlja ni radi svoje dobi. Ženama koje imaju indikaciju za carski savjetuje da se opuste i imaju puno povjerenje u liječnike, a smetaju joj je primjedbe okoline o tome da su rodilje koje su umjesto vaginalno rodile carski 'bolje prošle':
"Prvi carski mi je bio veliki šok. Nisam znala što da radim, kako da se ponašam. Što smijem, što ne smijem. Dizanje iz niskog kreveta i uzimanje bebe mi je bilo kao da mi netko zabija noževe u trbuh. Nisam imala snage, bila sam uplašena, a najgore mi je bilo kad sam čula komentare, 'O blago tebi, rodila si na carski'. Nisam mogla shvatiti zašto je po mnogima carski rez lakši za preživjeti i kao da manje boli", prisjeća se Željka.
)
pexels-büşranur-aydın-9709575.jpg