Od malena slušam kako prijeti majci, kako je tuče, a kako sam postajala veća, taj teror je počeo usmjeravati na mene. Jako ga se bojimo jer zna toliko poludjeti da se bojimo za svoj život (imam i mlađu sestru). Međutim, iako ga želim mrziti ja to ne mogu jer mi je otac, i pored te svoje demonske strane ima i vrlo dobru. U jednom trenu bude veoma agresivan zbog sitnice, dok u drugom bude toliko dobar prema nama (ne prema majci, samo prema djeci). Kupuje mi što god poželim, tepa mi itd. Kako sam postala punoljetna, svoju agresiju je smanjio prema meni, ali vrlo često mi zna u svađi zaprijetiti da će me izbaciti iz kuće jer više nije dužan brinuti o meni pa se bojim. Sad je još gori prema mojoj majci i njenu obitelj ne podnosi. Čitavo susjedstvo i obitelj znaju kakav je.
Ne znam što da radim, želim pomoći majci, međutim on ne pristaje na liječenje i na razgovor s psihologom. Nekako mislim da je jedini način da ga prijavim policiji, ali opet žao mi ga je u jednu ruku i sram me je, jer znam da će čitav grad o tome pričati, a i ne znam kako ćemo mi živjeti jer financijski ovisimo o njemu.
Odgovor:
Draga čitateljice,
situacija u kojoj se nalaziš nije nimalo laka. Iskreno ti se divim što si zatražila pomoć i odlučila o tome progovoriti ovako preko pisma. To je velik korak a ujedno i ostavlja dojam da zaista više ne želiš živjeti u takvim uvjetima. Tatu ne možeš promijeniti. Ako on ne pristaje na liječenje i razgovor, tu zaista ne možeš ništa. Osoba sama mora htjeti nešto promijeniti da bi liječenje i razgovori uopće mogli djelovati. Dok god netko misli da nema problem, ni promjena nije moguća.
Tatu ne moraš mrziti. No isto tako ne moraš ni odobravati njegove nasilne postupke. Kada se netko ponaša prema nama tako da se bojimo za svoj život, onda se pali crvena lampica koja ukazuje da nešto zaista nije kako treba. Ako na trenutak zamisliš da to nije tvoj tata – da je netko drugi tako nasilan prema vama – što bi učinila?
Ne smijem ti dati direktan odgovor što da učiniš, no generalno ti mogu reći da je za bilo koju vrstu nasilja zadužena policija. Koliko policija i institucije poput centra za socijalnu skrb mogu zaštititi ne znam, no znam da je živjeti u nasilju i ne činiti ništa jako jako teško. Vjerujem da centri za socijalnu skrb imaju određene mehanizme zaštite obitelji koje su financijski ovisne o nasilniku no detalje bi trebalo saznati upravo kod njih.
Što će reći ili misliti okolina – zaista nije bitno. Možda okolina i zna što se događa u vašoj kući a ne reagira. Ne prijavljivanje nasilja (a posebno nasilja nad djecom) se pred zakonom tretira kao i samo nasilje. Zapravo su svi dužni reagirati i zaštiti djecu od nasilja – od drugog roditelja pa sve do susjeda. Ti nemaš apsolutno niti jedan razlog za sram – sramiti se trebaju oni koji ne reagiraju i prešutno sve to odobravaju svojim okretanjem glave.
Za kraj, moj konkretan savjet bi bio da se što prije obratiš centru za socijalnu skrb. Oni su institucija koja ne smije okrenuti glavu od toga što se događa u tvojoj obitelji i koji možda imaju mehanizme da vas zaštite. Također možeš razgovarati i s mamom i pitati je može li ona nešto poduzeti – bez obzira što si punoljetna, ti si i dalje njezino dijete (baš kao i tvoja maloljetna sestra) a ona je ipak odrasla osoba s više iskustva i vjerujem da i sama može smoći snage potražiti pomoć da vas zaštiti. Šaljem ti podršku.