. Odmah nakon što sam porazgovarala s psihologinjom sve je to nestalo i ponovo sam bila sretna i nikad više nisam razmišljala o tome. Psihologica je napisala da je to adolescentska problematika i prateće bojazni. Već je dugo prošlo od toga i zaboravila sam da sam ikad bila kod psihologa. U zadnje vrijeme me stalno nešto mučilo (npr. kad pročitam neke strašne stvari na internetu kao otmice ili nešto, počnem razmišljati o tome i uvijek me strah da se meni tako nešto ne dogodi) i time znam biti opterećena možda jedan dan i onda me to "pusti" i ne zamaram se s time, ali odmah nakon toga me nešto drugo počne zamarati i razmišljam o tome, pa me to pusti, pa dođe nešto drugo. Sjećam se da sam jednom sama sebi rekla: "ma sad te to muči, sutra će te nešto drugo pa ćeš zaboraviti na to". I malo sam razmišljala o tome i shvatila sam da zbog toga ne mogu normalno funkcionirati, da me to tišti i muči i da bi rado htjela popričati o takvim stvarima s nekim, jer me strah da to nikada neće prestati. Htjela bi da sve bude kao prije 2 tjedna kada nisam uopće o tome i tako razmišljala. Odmah se zbog takvog razmišljanja o tome osjećam potišteno, tužno i zamišljeno kad me to muči i strah me da mi se ne ponovi ono isto kao prije 3 godine. Još mi je teže kad takve neke stvari moram držati u sebi, a htjela bi s nekim podijeliti svoje probleme. Meni je jasno da sam ja u tome razdoblju adolescencije u kojem se svi strahovi povećavaju i u kojem o svemu i svačemu razmišljamo i stvaramo sami sebi probleme. Samo želim neki savjet kako da se nosim s nekim takvim problemima i mojim razmišljanjima. Htjela bi posjetiti nekog psihologa ali da nije u bolnici kao ono prije 3 godine, jer sam se tada užasno osjećala među onom djecom koja stvarno imaju ozbiljne probleme i koja su u bolnici. M.
Draga M.,
svima nama ponekad treba razgovor s nekim tko nas neće prosuđivati i osuđivati, s nekime tko će pokazati razumijevanje za naše probleme i pružiti nam podršku. I to nije ništa neobično – čak i stručnjaci za mentalno zdravlje također odlaze kod svojih kolega kada imaju probleme.
Što nekome jest ili nije problem je sasvim subjektivno: nekome može jako teško pasti što je izgubio kućnog ljubimca a netko se prilično dobro nosi sa životom u domu bez odgovarajuće roditeljske skrbi. Nekome su veliki stres nesuglasice s partnerom, a netko to uzima kao sastavni dio života. Zato su tu stručnjaci koji ne procjenjuju veličinu i težinu problema (jer je ona subjektivna) i koji se trude pomoći klijentu da se nauči nositi sa svim životnim problemima.
Ono što ti može pomoći u nošenju s problemima je osvještavanje činjenice da tisuće drugih mladih tvoje dobi sada prolaze kroz isto što i ti. I da ih je još na tisuće nekada davno prošlo kroz isto to. I svi su preživjeli to razdoblje. Kasnije s dobi dolaze druge preokupacije i brige. Teško mi je sada dati ti odgovor na neodređeno pitanje (jer ne znam o kakvim se točno strahovima i problemima radi), ali ako te uznemiravaju svakodnevne vijesti vezane uz crnu kroniku (otmice, nasilje i slično) moj savjet je da dnevnu dozu vijesti svedeš na minimum ili da ih izbjegavaš. Vjerujem da rijetko tko ostane potpuno indiferentan na takve uznemiravajuće stvari. I ukoliko primijetimo da nešto negativno utječe na nas, nije loše takav uznemirujući sadržaj svesti na minimum. Primjerice, moja prijateljica se boji horor filmova. I iako je svjesna da je to samo film, ona ih nikada ne gleda jer se ne želi uznemiravati.
U svakom slučaju, bilo bi dobro da se obratiš stručnjaku kod kojega bi mogla ići na savjetovanje kako bi dobila željenu podršku i razumijevanje.
Sretno!
Kristina Bačkonja, dipl. psiholog i NLP trener