Od tada me ne pušta u izlaske i neprestano mi govorim da lažem. Kada pokušam to riješiti i obratim se tati, okrivi me da sam ja kriva za njihove svađe i da se s njim svađa zbog mene. Uza sve to, nikad nije dovoljno ništa što napravim, pa mi je danas rekla da ne želi da imam djecu, pa da ja imam probleme kao ona sa mnom. Moj odgovor na to je bio da nije ni svjesna koliko je sretna, jer nisam problematična - ne pušim, ne pijem, ne izlazim toliko često, prolazim vrlo dobrim u školi, no ona je rekla na to da nije sretna. Također mi non stop govori kako bi ja sigurno željela da nje nema, pa da mogu raditi sve što poželim. To na mene ostavlja ozbiljne posljedice i svaku noć plačem. Razmišljala sam čak i o razgovoru sa školskim psihologom. Molim vas da odgovorite što prije, jer ne znam što da radim.
Odgovor:
Draga čitateljice,
imam dojam kako se često u problematici odnosa roditelja i adolescenata naglasak stavlja na teškoće koje roditelji doživljavaju sa svojom djecom, dok se rjeđe priča o situacijama kad adolescent ima teškoće s roditeljem/ima.
U periodu kad djeca odrastaju i postaju mlade neovisne osobe, ponekad roditelji imaju velikih teškoća s prihvaćanjem da više nisu toliko potrebni kao što su bili kad je dijete bilo manje (iako su i dalje neizmjerno važni i uvijek će ostati). Tada se neki roditelji znaju postaviti na način da „stežu“ svoju djecu i teško im prepuštaju bilo kakvu kontrolu nad svojim životom što zatim dovede do svađa i razmirica. U takvim situacijama vi se i dalje trebate zauzimati za sebe, a s druge strane i dalje poštovati svoju majku što je ponekad sigurno vrlo teško izvesti u isto vrijeme.
Iz vaših riječi dobivam dojam da dobro procjenjujete što su poželjna, a što nepoželjna ponašanja i već sami odlučujete da nećete ulaziti u određena problematična ponašanja – ne zato što vam je to netko zabranio, već zato što ste dovoljno zreli da znate da su ona loša za vas. Međutim, probleme koje doživljavate s majkom je vrlo teško riješiti samo s vašom voljom i inicijativom, tako da vam svakako savjetujem da porazgovarate sa školskim psihologom i ako je moguće, da u nekom trenutku imate i zajednički susret majka, vi i psiholog. Razgovor neće riješiti sve vaše probleme, ali već samim činom da nekome naglas ispričate sve što vas muči može dovesti do olakšanja.
Voljela bih vam za kraj samo naglasiti da nitko od nas nije odgovoran za tuđu sreću, pa tako niste ni vi odgovorni za sreću svoje majke. Vi tome možete pridonijeti, ali hoće li ona biti sretna ili ne, to uistinu nije vaša odgovornost.
Srdačan pozdrav!