Nastupe gnjeva nismo prošli s 2 godine, no ukoliko ne dobije što želi, isti trenutak javlja se nezadovoljstvo, ljutnja koju nažalost ne zna kontrolirati (ili ispušta frustrirajući zvuk, a ponekad se zna zaletjeti rukom kao da te želi udariti - no, ne udari već samo ljutito gleda). Nažalost, od samog početka smo upali u "negativan krug" pa bismo ga kaznili uzevši mu najdražu igračku, ili ne bi imao dogovoreno igranje, itd. Njegova je reakcija bila još gora, i ovim pristupom ništa pozitivno nije izašlo. Obzirom da stvarno pokušavamo čitati i informirati se kako NE reagirati u određenim situacijama, jako je teško kao roditelj znati što je najbolje, čini nam se da smo svi frustrirani na kraju. Suprug i ja se nekad pitamo kako i što ćemo za 5 godina, jer mislimo da nemamo nikakav autoritet, ili poštivanje kao takvo. Razgovarali smo da vjerujemo da bismo svi trebali posjetiti psihologa, a i neke roditeljske radionice, no za početak me zanima kako se postaviti ukoliko dođe do ljutnje kod njega. Pokušavam razgovarati, pitati ga kako se osjeća i objasniti da ljutnja mora "izaći" iz trbuha. Zaista sam nesretna jer se osjećam nemoćnom, a želim mu pomoći. Unaprijed hvala!
Draga Ana,
pohvalno je što promišljate kako pomoći svome sinu nositi se s frustrirajućim emocijama. Kako se i sami prepoznali djeca te dobi još uvijek razvijaju strategije nošenja s problemima i teže se samoreguliraju. Kada intenzivne emocije preplave njihovo malo tijelo sniženi su im resursi rasuđivanja i samokontrole te može doći do burnih reakcija.
Za početak, bitno je napraviti razliku između ljutnje i agresije. Ljutnja je prirodna i potrebna emocija prisutna kod svakog pojedinca, dok je agresija (prema sebi, drugima ili imovini) socijalno neprihvatljiv način izražavanja te ljutnje. Bitno je dati do znanja djetetu da je u redu biti ljut, ali to mu ne daje dozvolu da ugrožava druge ili sebe. Spomenuli ste da krene rukicom kao da će udariti, ali zastane na kraju. To je vrlo dobra vijest jer prvi korak pri samoregulaciji ponašanja kod ljutnje je ne ozlijediti drugoga. Sada je važno pomoći Vašem sinu naći načine kako će ljutnju koja ga preplavi izraziti na socijalno prihvatljiv način. Hoće li to biti udaranje nogama u pod, udaranje u krevet, jastuk, vikanje u jastuk ili zid, šaranje ili trganje papira na Vama je da se odlučite. Uzmite jednu tehniku, kao npr. udaranje nogama u pod te u trenutku kada Vašeg sinčića preplavi ljutnja pokažite mu što može napraviti „Vidim da si jako ljut, ali ne možeš udarati _ _ _!!“ Možeš jako lupati nogama o pod (možda i ispuštati frustrirajući zvuk)“. Jako je važno da mu pokažete kako se to radi jer ako mu samo kažete što može napraviti vjerojatno neće htjeti. Kao što sam već spomenula ljutnja je intenzivna emocija te ju nije dobro zadržavati u tijelu. Odlično je što mu to i sami pokušavate osvijestiti. Detaljnije o tome kako djeca doživljavaju ljutnju možete pročitati u ovom članku: https://klinfo.rtl.hr/djeca-2/predskolci/zasto-djeca-udaraju-kad-ljuta-i-kako-ih-u-tome-sprijeciti/
Posjeta psihologu ili odlazak na radionicu svakako može biti od koristi za cijelu obitelj. Ponekad je potrebna samo mala promjena u načinu postupanja prema djetetu kako bi ono naučilo nove stvari i promijenilo ponašanje. Možete se javiti i kod nas u Centar gdje imamo mnogo iskustva upravo s ovakvim odgojnim izazovima.
Puno sreće i strpljenja,
Jelena Borić, magistra psihologije