Jako je vezana za mene (ja ne radim, kod kuće sam s njima), jako je nervozna, ima ispade bijesa, vrlo je "teška" za pospremanje igračaka, npr. danas smo kupili jabuke, ona je držala posudu i nije htjela pobrati jabuke s nama, kasnije kad smo istresli te jabuke, nije htjela uzeti posudu i vratiti je na mjesto. Jasno je rekla "neću", uvrijedila se, stajala na mjestu i počela plakati. Općenito kad je se nešto zamoli ili se pravi da ne čuje pa ode drugim putem ili počne urlati pa napravi to, ali protiv volje, udarajući stopalima o pod ili baci to nešto iz ruku, počne ljutito trčati, zna zalupiti vratima i onda legne na krevet pa udara nogama po madracu. Rijetki su trenutci kad ona zaista ispuni naredbu, pospremi igračke, odnese nešto/donese. Ne razumijem zbog čega je takva, je li to dio karaktera, jesam li ja kriva? Ne volim je kažnjavati, vikati na nju ili je udariti po guzi, no sada zaista nemam rješenje. Što učiniti, dosad sam čekala da prođe bijes pa sam joj lijepo, mirnim putem objasnila da nije u redu takvo ponašanje, da svi radimo kako bi imali nešto, kako bi nam bilo uredno, skuhano itd. Međutim, suprug je dosta nagao i nervozan pa zna vikati na nju, poslati je u kut, udariti po guzi na što ona još bjesnije odreagira što je i za očekivati. Zna joj se dogoditi da se popiški u gaćice od straha pa mi je bude žao. Dosta je osjećajna, sve prima k srcu i rasplače se zbog sitnice, dok je opet s druge strane i sitnice jako razvesele. Npr. ode na wc, stavi igračku sa strane, obavi nuždu, opere ruke i počne plakati kao da je kraj svijeta jer ne zna gdje joj je igračka koju je imala prije nego je sjela na wc. Dođemo iz trgovine i kupimo joj omiljen namaz, ona se razveseli kao da je dobila ne znam što, zahvaljuje, ljubi nas i sl. Molim Vas pomozite jer ja zaista više ne znam način na koji da joj pristupim. Ako lijepo s njom razgovaramo, ona ne sluša, kad povisim ton, ona piški u gaćice, ne svaki put, ali zna se dogoditi. Lijep pozdrav.
Draga mama,
vjerujem da Vas ponašanje Vaše mlađe kćerkice zna često izbaciti iz takta. Osjećaj ljutnje vrlo je intenzivan, ali i zarazan. Nije rijetkost da ljutnja djece potiče roditeljsku ljutnju (i obrnuto), a zatim najčešće dolazi do borbe moći, tko će jače vikati ili tko će se dulje inatiti. Često iz osjećaja nemoći neki roditelji upravo pribjegavaju staroj, dobro poznatoj metodi fizičkog kažnjavanja. Ipak dugoročno, ovaj pristup ne rješava problem nego ga može samo još više produbiti. Stoga je pohvalno što razmišljate o drugačijim načinima smirivanja djeteta. Batine možda mogu trenutačno naizgled primiriti situaciju, ali jako štete vašem daljnjem odnosu te njenoj slici o sebi i svijetu koji je okružuje. Sami ste prepoznali da je ona poslije toga još uznemirenija, a posebno mi je zapeo za oko dio kada navodite da se zna popiškiti od straha. Svakako je važno se što prije prekine s takvom vrstom kažnjavanja jer dugoročno za nju to može imati loše posljedice. Također, djeca intenzivno uče gledajući roditeljsko ponašanje te može donijeti zaključak kako su batine način rješavanja problema što, naravno može stvoriti poteškoće u kasnijim odnosima (udaranje seke ili vršnjaka u vrtiću/školi).
Važno joj je postaviti granice na način tako da se Vi nakon toga osjećate dobro jer znate da ju niste ni na koji način povrijedili. Kako to možete napraviti detaljnije pročitajte u ovome članku. Upravo se ovdje spominju situacije kada se dijete nalazi pod jakim emocijama: http://ordinacija.vecernji.hr/budi-sretan/sretno-dijete/koliko-je-tesko-zbog-intenzivnih-emocija-djetetu-jasno-postaviti-granice/ . Ukratko, u sljedećoj situaciji koja zahtjeva postavljanje granica imajte na umu ovu misao: „ Moje burne reakcije stvaraju njene daljnje burne reakcije - kako mogu drugačije?“ Kako bi smirili Vašu kćerkicu prvenstveno je važno da sebe umirite. Znam da je to ponekad teško, no djeca uče i upijaju od nas pa će teško usvojiti samoregulaciju, ako ona nije prisutna kod odraslog. Ono što nam može pomoći da se smirimo u trenutku kada primijetimo da nam se ‘tlak diže’ je spoznaja da mala djeca imaju još više poteškoća pri regulaciji svojeg ponašanja, pogotovo kada su pod utjecajem intenzivnih emocija (kao što je ljutnja, strah). Oni u svojim malim glavicama nemaju ideju o tome što mogu napraviti kada su ljuti te se prepuštaju trenutnom impulsu (bacanje stvari, udaranje, vikanje..). Tu im treba pomoć odraslih kako bi naučili izraziti svoju ljutnju na socijalno prihvatljiv način. U ovakvim situacijama važno je postaviti jasne granice. Odlično je što čekate dok je bijes ne prođe (a nadam se da i Vas) jer zaista, kada je pod intenzivnim emocijama, ju ne možete puno toga naučiti. U redu je razgovarati kasnije o tome što se dogodilo i zašto ste postupili kako ste postupili, ali kada dođe do samog postavljanja granica poželjno je da Vaše rečenice budu kratke i jasne, bez previše objašnjavanja.
Za način na koji se ponaša dijelom je zaslužan njen temperament. Temperament je urođen i naslijedila ga je djelomično od Vas, a djelomično od oca. Pretpostavljam da je vjerojatno osjetljivija na okolinu, pa kada se to spoji s intenzivnim izražavanjem tih emocija takvo ponašanje zna biti zaista iscrpljujuće. Ona je još mala i tek razvija mehanizme nošenja s intenzivnim emocijama koje osjeća. Važno joj je postaviti granice za ponašanje, ali pritom ''dati dozvolu'' da bude ljuta, tužna ili uplašena i dr. Kako joj Vi svojom čvrstinom, ali i nježnošću te dozvolom da osjeti emocije pomažete u proradi intenzivnih emocija tako bi se postepeno sama mogla sve više regulirati i posljedično smanjiti oponirajuća ponašanja.
Sretno,
Jelena Borić, magistra psihologije