Da počnem od početka: on i ja smo se upoznali davno i odmah smo se zaljubili, no nije u tome problem. Naime, već tri puta smo bili skupa i već tri puta moji su roditelji(posebno majka) pokušali raskinuti tu vezu. Stvar je u tome da sam ja Hrvatica, a on Srbin. Postoji još razlika: on je dva puta pao razred, prvi put zbog nesretnih okolnosti koje su mu se u to vrijeme događale u životu (poginula mu je najbolja prijateljica, roditelji se rastali, otac mu ima problema s alkoholom), a drugi put radi nemara (ja i on smo bili u fazi prekida tih godinu dana i nije imao tko utjecati na njega). S druge strane, ja sam odlikašica u gimanziji i brinem se za svoju budućnost. Prva veza nije trajala predugo, možda par tjedana, jer me je majka natjerala da prekinem (pod uvjetom da će mi zabraniti izlaske i ostale stvari koje mladi najviše vole). Drugi put kada smo ušli u vezu, držala sam sve u tajnosti, baš zbog tih zabrana kojima mi je prijetila. Kada su saznali (od treće strane), bilo je puno problema i svega, ali se to sve smirilo, jer je on došao do moje majke i rekao joj da ne bi mogli prekinuti, da nam je stalo. Dopustila je vezu, ali svaki put bi mi govorila da se ne držimo za ruke u javnosti itd. Taj drugi put prekinuli smo njegovom krivicom jer je bio poprilično ljubomoran. Nakon toga, godinu dana nismo bili skupa (u to vrijeme je drugi put pao razred) i oboje smo imali novog dečka i curu. Taj dečko je bio odličan, drag, dobar, HRVAT; te su ga moji obožavali, baš zbog toga svega. Ali, nije pomagalo, kao da srce neće nikoga, i dalje bih se kasno navečer ili za vrijeme druženja s tim novim dečkom sjećala njega. S tim drugim dečkom bila sam 9 mjeseci i po svoj prilici smo oboje trebali krenuti dalje. Nismo komunicirali, okretali smo glavu jedno od drugoga, ali prvi put kad smo se pogledali, oboje smo znali da nismo završena priča. Sada, nedavno, kada smo tek ušli u treću vezu, moja majka nas je vidjela kako hodamo kroz grad i čim sam došla kući, počela je rafalna paljba: "kako možeš opet s njim, zašto to radiš našoj obitelji, sramotiš nas, ja to neću dopustiti, istog trena ćeš prekinuti sve odnose s njim ili nećeš imati dopuštenje ni za kakve izvanškolske aktivnosti, izlaske niti druženje s prijateljicama". Ponovno sam joj obećala da neću biti s njim i ponovno smo skupa u tajnosti. U zadnje vrijeme nismo pretjerano oprezni, pa me strah da opet ne sazna. Znam da bi ovaj put bilo gore, stvarno bi mi to sve zabranila. Da ne spominjem kako je njega tih godinu dana promijenilo za 110%, te da nije ljubomoran, niti išta slično. Jednostavno nam je prekrasno skupa i ne želimo to prekinuti. Što da napravim? Kako da im objasnim da nam je stalo jedno do drugog i da to što je Srbin nije najgora stvar na svijetu? Kako da im objasnim da mogu sama donositi svoje odluke, te da sam dovoljno stara da biram što želim, a što ne? Da napomenem, moji roditelji su stvarno odlični po pitanju svega; smatram da su me dobro odgojili i da su dobri prema meni, vikendom me puštaju van, imam sve pogodnosti dokle god sam ja dobra prema njima. Super su u svemu, osim po pitanju njega. Moram li se stvarno odreći osobe koja mi jako puno znači zbog obitelji i pitanja nacionalnosti?! Nadam se da imate odgovor na barem neka od mojih pitanja, te unaprijed zahvaljujem. :) LP
Odgovor:
Draga A.,
nakon što sam pročitala tvoje pismo, nametnulo mi se nekoliko pitanja: jesi li sve ovo pozitivno što si napisala u pismu o svojim roditeljima ikada rekla njima? Jesi li pokušala razgovarati s njima na način da im prvo kažeš zbog čega ih sve cijeniš te započela raspravu o tome zašto im toliko smeta da si upravo s tim dečkom? Jesi li sigurna što to njima doista smeta? Da li je to nacionalnost, njegova ljubomora koja se manifestirala tijekom vaše veze, ili možda njegova neambicioznost i inertnost po pitanju škole? Ili je u pitanju možda nešto sasvim drugo?
Vjerujem da je tvojim roditeljima stalo do tebe i da ti žele samo sreću. Njihovo ponašanje najvjerojatnije proizlazi iz straha: tko zna što je u njihovim glavama i zašto ti ne odobravaju vezu s tim dečkom. Moj savjet je da svakako s njima porazgovaraš o tome, ali na način da im pokažeš razumijevanje, zrelost i želju da zajednički riješite izazov koji se pojavio pred vama.
Moj osobni stav jest da svaka predrasuda o nekome (pa bilo to na vjerskoj, nacionalnoj ili nekoj drugoj osnovi) nosi samo negativne emocije, ogorčenost, nezadovoljstvo. Osobno smatram da je daleko važnije stav ili mišljenje o nekome donijeti tek kada tu osobu upoznamo kao pojedinca. Naime, naša negativna, nepravedna generalizacija može nas odvesti u potpuno krivom smjeru i uskratiti nas za puno novih iskustava i saznanja. Stoga sam kao osoba ali i stručnjak, sklona širiti vlastitu shemu svijetu ali i upućivati svoje klijente da čine isto. U kontekstu tvog problema, smatram da nacionalnost tvog dečka nije prediktor kojim bismo mogli predvidjeti uspješnost te veze, ocijeniti njegovu osobnost i slično. No, ključno je da o tome porazgovaraš sa svojim roditeljima i saznaš što to doista njih muči, čega se plaše.
Također, bilo bi dobro da možda samu sebe preispitaš o toj vezi: naime, kako je tvoja veza s tim dečkom bila prilično turbulentna, je li moguće da na njoj inzistiraš kako bi nešto dokazala roditeljima? Ispunjava li te ta veza? Osjećaš li se u njoj kao ravnopravan partner ili imaš dojam da moraš „povući“ za oboje? Imaš li osjećaj da si često u poziciji „spasitelja“ koji se konstantno trudi pomagati dečku, izvlačiti njegove godine u školi? Kada kažeš da je tvoj dečko drugi put pao razred jer ste vas dvoje bili u fazi prekida i nije imao tko utjecati na njega, čini mi se da stavljaš preveliki teret na sebe. Odgovornost za njegove ocjene, školovanje i kako si sama rekla brigu za vlastitu budućnost je na njemu – kako si sama dovoljno zrela da uvidiš važnost školovanja, vjerujem da i tvoj dečko ima sve kapacitete da brine o vlastitoj budućnosti. Naravno da je podrška bližnjih bitna, no ne na način da nas netko stalno gura prema naprijed. Dugoročno, takav odnos nije dobar ni za jednu stranu.
Nadam se da ti je odgovor pomagao i želim ti puno sreće, razumijevanja i hrabrosti u razgovoru s roditeljima.
Kristina Bačkonja, dipl. psiholog i NLP trener