Nisam otišla na fakultet, imam par prijatelja, radim u jednoj pekari, nedavno sam raskinula dugogodišnju vezu s dečkom jer sam postala očajna.
Za sve krivim svoje roditelje. Da njihov odnos nije takav kakav je, možda bi danas bila sretna i uspješna, imala bi društvo, ne bih se bojala veze, završila bi fakultet. Bila bi sretna.
Moji roditelji su se vjenčali jer je majka u 18. godini ostala trudna sa mnom. U njihovom odnosu, razgovoru, brizi jedno za drugo, pogledu... vidi se da se ne vole. Svaki dan se svađaju. To bude užasno. To nisu neke male riječi već psovke, gađanje tanjurima, prolijevanje, nasrtanje jedno na drugo. Što je još gore, ja i brat se upletemo u to, pa nastanu još gora svađa i nered.
Pokušala sam se odmaknuti dok je svađa u tijeku, ali me roditelji opet gurnu u nju. Uvijek traže da budem između dvije vatre.
Moja majka je bolesna žena, nema dva organa, ima problem sa zdravljem. Ne radi, nema svojih primanja, otac je u dugovima. Ja sam otac i majka u kući od svoje 15. godine, na mojim leđima je sve. Od čišćenja, kuhanja, pranja, pomaganja bratu, rješavanja njihovih problema. Umorna sam od toga. Znam da sam sebična, ali ne mogu više. Želim otići iz kuće, odseliti se, osamostaliti se, ali je to nemoguće uz moju majku. Odmah počne govoriti kako ona ne može bez mene, da njen život nema smisla bez mene, da ako ja odem da će i ona, ili da će ona ići na ulicu.
Ponekad pomislim da ima psihičkih problema. Ponekad pomislim da smo prokleti, jer život u mojoj kući je nervoza, strah, svađa, galama, rat, a ja sam umorna od toga svega i ne mogu više.
Ne znam da li ćete uspjeti razumjeti ono što sam rekla jer imam toliko toga za reći, otvorit se nekome, ispričati sve ovo, ali ne mogu. Više ne vjerujem nikome, ne vjerujem u obitelj, brak, ljubav, sreću. Smatram da sam sama sebi dovoljna, ali zapravo nisam. Samo želim da je moja obitelj zdrava obitelj u kojoj nisu otrovni roditelji.
Ne znam što mi je činiti, otići ili ne?
Draga čitateljice,
čitajući Vašu poruku dobila sam osjećaj kao da su svi uključeni članovi u začaranom krugu krivnje i ljutnje koji je već jako dugo prisutan. Roditeljski odnos predstavlja važan izvor informacija za dijete o načinu komunikacije i održavanja partnerskih odnosa. Ukoliko odnos među roditeljima nije topao, podržavajući i prijateljski, dijete odrasta u obiteljskom okruženju koje je često ispunjeno negativnim komunikacijskim obrascima (svađe, predbacivanja i sl.).
Kako odrastate, tako sve više razumijete i sadržaj tih svađa i u jednom trenutku želite ih i sami riješiti (ako već oni ne mogu) i zatim i Vi postajete dio tog začaranog kruga koji je nastao vjerojatno i prije nego što ste se rodili. Međutim, osjećaj odgovornosti za rješavanje roditeljskih problema može postati iznimno izražen i tada s jedne strane imate želju i potrebu za rješavanjem njihovih problema, a s druge strane imate potrebu da zaštitite sebe i da se maknete iz sredine koja Vam ne čini dobro. U toj dilemi uključen je niz osjećaja i stoga je još teže donijeti odluku. Međutim, pokušajte sami sa sobom odvagnuti koristi i gubitke od ostanka u toj sredini (npr. korist može biti da osjećate kako ste pomogli roditeljima, a gubitak može biti što ste ograničeni za mnoge aktivnosti koje želite), kao i koristi i gubitke od odlaska iz sredine. Hladan i racionalan pristup može biti od koristi kada trebamo donijeti odluku koja je veoma emocionalno obojena.
Konačno, htjela bih naglasiti kako emocionalna ucjena bilo koje vrste (u Vašem slučaju primjer majke koja govori da bez Vas ne može) nije realna i ne smije biti razlog odluke. Svi smo mi odgovorni za svoje postupke i svoju dobrobit i ne možemo snositi životnu odgovornost za drugu osobu. Ukoliko je Vašoj majci teško do te mjere da ne može samostalno funkcionirati, tada njoj treba stručna pomoć (ovisno o vrsti problema), a ne Vaše odricanje svojeg života za funkcioniranje njenog.
Sretno!