On ima četiri godine, a njegov brat jednu godinu. Udaljena sam od njih 75 km, ali ga redovito viđam svaki vikend, ponekad i češće. On je toliko uz mene vezan da se to pretvara u jednu tužnu scenu kad ja odlazim. Vrišti i samo mene čupa da ostanem s njim. Ne znam što da radim i kako da se ponašam? Ista je situacija i kad on dođe kod mene. Pomozite mi kako da riješim ovaj problem.
Draga R.,
bez obzira na udaljenost vidim da imate blizak i privržen odnos s unucima. Vjerujem da ni Vama nije lako kada dođe do odvajanja i kad stariji unučić plače za Vama. Njegove suze i želja za Vašom blizinom sigurno pokreće slične osjećaje i kod Vas. No, u ovakvim situacijama treba imati na umu da naš osjećaj tuge i želja da mu pomognemo može situaciju učiniti još težom. Naime, djeca su vrlo osjetljiva na neverbalnu komunikaciju i vrlo dobro razumiju i najmanje promijene u nama. To ne znači da bi trebali skrivati svoju tugu i žalost kada vidite njega kako plače, već svakako reagirati na njegove osjećaje, no na malo drugačiji način.
Prije nego što ga idete tješiti vrlo je važno verbalno reflektirati ono što on u tom trenutku odvajanja govori i osjeća, primjerice „Znam da ti je teško dok baka ide..“, „Želio bi da još ostanem i tužan si što idem..“ Zatim zastanite na trenutak i tek onda ga tješite, npr.. „Doći ću ti uskoro opet..“ ili „Ubrzo ćemo se opet vidjeti..“ Tješiti ga možete i neverbalno, držanjem za rukicu, glađenjem po leđima ili nošenjem. Tada je važno da mama ili tata preuzmu dijete te da nastave verbalizirati njegove osjećaje i tješiti ga. Kasnije, kada se smiri i kada ste Vi već daleko, mogu mu objasniti kako je važno da baka ode jer živi u drugoj kući i kako će opet doći ili će oni ići u posjetu. Kako bi njemu mogli pružiti osjećaj sigurnosti i zaštite, važno je da se i Vi osjećate sigurno tj. da budete nježni, obzirni ali i čvrsti u tom procesu odvajanja. Ako se zapletete u previše objašnjavanja i izrazite svoju tugu i žalost možete stvoriti kontraefekt. Poželjno je da taj proces traje što kraće, svega u par rečenica, a glavni dio objašnjavanja preuzmu mama i tata.
Želim Vam puno snage i strpljenja.
Jelena Borić, magistra psihologije