Primijetila sam u zadnjih godinu dana da dok pričamo, malo više radi pokrete rukama nego prije i dok nešto objašnjava često iskrivi usta u jednu stranu. Ta gestikulacija traje sekundu, ali malo mi to ružno izgleda, a naročito zato što se bojim da je neki poremećaj s psihološke strane.
Napomenula bi da je imala traumatičan život od otprilike 18. godine, gubitak oca, uvijek je tvrdoglava bila i teško joj je bilo zabraniti išta. Uredno je završila srednju školu, udala se, ali ja bi rekla da ima problematični brak. Puno je bilo svađa, više puta ju je udario, zadnji put prije oko 2 godine, gdje je zvala policiju i muž je bio taj dan u zatvoru. Hoću reći da je doma bilo puno svađa, ali kćerka kaže da otkad je bilo to s policijom, da se promijenio i da je sve u redu. Vjerujem joj, jer mi nikad to nije krila.
Sad je pred drugim porodom, a meni taj pokret ustima sve više upada u oči i brine me.Molim vas savjet kako da razgovaram s njom da me krivo ne shvati.Odakle da zapravo počnem?Jako sam zabrinuta. Hvala unaprijed.
Draga čitateljice,
tikovima nazivamo brze i nevoljne pokrete koji se najčešće pojačavaju u uvjetima stresa i psihičke napetosti. Međutim, njihova pojava može biti uzrokovana i zbog raznih drugih razloga te bih se za početak htjela ograditi na način da ću Vam odgovoriti o psihološki uvjetovanim tikovima. To naglašavam iz razloga što je ponekad potrebno provesti i neurološku obradu ukoliko nikad tijekom djetinjstva, niti u obitelji nije bilo pojavnosti tikova te ukoliko su se pojavili vrlo iznenada.
Ipak, većina tikova je psihološki uvjetovana, a prema Vašem pisanju, dobivam dojam da je Vaša kćer izložena mnogim stresnim situacijama (sama trudnoća predstavlja stresnu situaciju, iako je vrlo pozitivan i lijep događaj). U svakom slučaju, čini mi se kako je Vaše pitanje više usmjereno prema tome kako to izreći, iz bojazni da se kćer ne bi uvrijedila ili krivo shvatila Vašu nakanu. Naravno da sve ovisi o načinu na koji postavite pitanje, odnosno, o načinu na koji to iznesete.
Sadržaj svake poruke može biti protumačen kao pozitivan i negativan, ovisno o tome kako ga mi prenesemo. Stoga, moj savjet jest da samo kažete ono što ste primijetili, primjerice “Primjetila sam kako povremeno imaš pokret s ustima.” Na taj način dajete i njoj priliku da Vam kaže je li ona toga uopće svjesna, a ako je, onda će Vam to i reći, dok pritom Vi niste dali niti kritiku niti uvredu. Tada otvarate razgovor o tome i samim time dolazite do informacije je li potrebno potražiti stručnu pomoć zbog možebitnog stresa ili pregled neurologa.
U svakom slučaju, upamtite da su tikovi nevoljni pokreti, odnosno, van kontrole osobe te da se smanjuju u situacijama relaksiranosti. Stoga, bez obzira na tikove, pokušajte pružiti kćeri trenutke relaksacije, prema njenim afinitetima (npr. odlazak u šetnju, “dan za sebe” i sl.).
Srdačan pozdrav!