Međutim, ja toga nisam svjesna dok to radim, tek kasnije vidim koliko je kose na mome krevetu. U više navrata pokušavala sam prestati s time, ali radi se o tome da je to ponašanje nesvjesno i ne mogu se zaustaviti snagom volje. Većinom se radi o kosi, ali nedavno sam počela čupati i obrve. Istraživala sam i zaključila kako se radi o trihotilomaniji. Vrlo me pogodilo kada sam to saznala, te ne znam što da radim dalje. To je također utjecalo na moje samopouzdanje, nisam više vesela kao prije, ne želim se družiti jer me sram kako izgledam, što su i drugi primijetili i više me ne zovu van. Jako mi je teško o tome s ikim razgovarati, iako su roditelji primijetili da se nešto događa. Molim savjet, hvala.
Odgovor:
Draga čitateljice,
veliki je korak što si se javila ovdje i potražila pomoć. Budući da tvoji problemi traju već dvije godine, uvjerena sam da ti zaista nije lako. Postoje situacije kada nam je neophodna pomoć stručnjaka jer smo sami „zapeli“. I to je sasvim normalno – kada bi sve sami znali i mogli, stručnjaci tada uopće ne bi bili potrebni.
Stoga je moj savjet prvenstveno da se što prije direktno obratiš psihoterapeutu koji će ti pomoći ukloniti uzroke ovog problema. Psihoterapija je terapija razgovorom i u ovom momentu bih rekla da ti je neophodna. Budući da stručnjaci nisu prijatelji niti roditelji, te da se svakodnevno susreću s brojnim problemima koje ljudi imaju, takvoj osobi se možeš obratiti s punim povjerenjem. Nekada je lakše razgovarati s nekim tko nam nije blizak te u isto vrijeme ne prosuđuje, osuđuje niti se čudi.
Budući da stresne situacije ne možeš u potpunosti izbjeći, smatram da je važno naći uzrok i na njemu poraditi s psihoterapeutom. Svrha terapije je da se naučiš nositi sa stresom na način koji ti neće štetiti, a da bi do toga došli važno je da direktno razgovaraš sa stručnom osobom.
Šaljem ti podršku.