Mislila sam da ću mu moći pomoći da ne upadne još dublje u ovisnost, jer je prošao nedavni razvod roditelja. Međutim postajao je sve distanciraniji, nije komunicirao i imao je užasne promjene raspoloženja. Svaki pokušaj dopiranja do njega završavao je šakama o zid, bijegom od mene, nejavljanjem po nekoliko dana. Nisam više mogla i napustila sam ga.
Za četiri mjeseca kune se i kleči i plače da je čist i da se promijenio. Ja mu opraštam, idila je trajala 15-ak dana kada ponovno odlazi raditi na otok, a ja ostajem kod kuće. Dolazi svaki drugi vikend da se vidimo, ali sve više vidim ponovljeni obrazac ponašanja. U međuvremenu, saznajem da sam trudna. Sretna i uplašena u isto vrijeme. Ispočetka se veselio bebi i mislila sam da će ga beba prizemljiti i da će se ostaviti opijata. Ali kako odmiče vrijeme i vidim ga svaki drugi vikend, naši susreti postaju nepodnošljivi. Ja sam kriva za sve što se njemu događa, bilo je šaka u zid pokraj moje glave, jer čim bi pokušala bilo kakav civiliziran razgovor nastaje bunt, ne pušta me blizu, a ja ne znam kako doprijeti do njega. Izdržavam ponovne promjene raspoloženja, brze vožnje u kojima ja plačem i molim ga da zaustavi auto, on šakom razbija CD player, razbija tanjure jer mu se ne sviđa večera, viče psovke kojih se nikad ne bih sjetila, grublji je u seksu zbog kojeg sam dva puta prokrvarila, ima negativne kritike na moj izgled, kritizira svaku moju manu čak i kako ležim na kauču. Smetalo mi je to užasno ali sam šutjela da ne izazove svađu.
Ipak nije se uvijek tako ponašao. Kad bi izašli bio bi dobar i pažljiv i ljubio me i grlio i mazio trbuh. To me ispunjavalo. Najgori je bio kad smo bili sami i za većinu svađa sam ja bila krivac i zato sam se počela povlačiti. Obitelj i prijatelji su me počeli pitati jesam li dobro, da ne izgledam sretna, a ja bih lagala da mi nedostaje on, a iskreno jedva bih dočekala da vikend završi pa da ode raditi.
Mislila sam bit će bolje, sad imamo bebu. Svađe su se nastavljale i preko mobitela, većinom sam se ja javljala njemu jer on je radio i nije imalo vremena, prazna baterija svako malo, pa se ne javi dan, dva, ni na pozive ni na poruke. Ako mu prigovorim počne paljba da izazivam svađe, da sumnjam u njega, da ga ne volim, da smirim hormone, da nisam normalna, da škodim djetetu, da se ponašam histerično, da ću ga izludjeti. Naši razgovori su se nakon toga sveli na moje zvanje i pitanje kako je proveo dan. Kad je pričao o poslu i svom danu i problemima sve je bilo dobro, dok nisam primijetila da me ni ne upita kako sam, ni kako je beba. Bila sam skoro pet mjeseci trudna kad mi se jednostavno prestao javljati i odgovarati na poruke. Četvrti dan mama me više nije mogla gledati kako plačem i vučem se po kući i bez mog znanja ga je nazvala. Kad je vidio njen broj uredno se javio. Mojoj mami je rekao da radi, da mu je istekla tarifa (laž), da nema WiFi u kući gdje spava (laž) da sam hormonalna i da ga maltretiram, i kako će me smiriti kad dođe, neka se ona ne sekira. Mama je ostala u šoku, razgovarala je sa mnom dugo, plakala sam i vikala da ga volim ali da ne mogu više biti s njim. Šaljem mu poruku u kojoj pišem "Ako je istina da smo ti beba i ja na prvom mistu, doći ćeš i porazgovarati ćemo o svemu, ja ne mogu više ovako." Odgovorio je da dolazi prekosutra. Došli smo kod njega i prvo što sam ga molila je da sjednemo mirno i pričamo. On je uzeo travu i zapalio. Molila sam ga da je ugasi, da želim da je trijezan prilikom razgovora, on me samo pogledao potegao dim i puhnuo u mene. Ja sam se ustala i počela kupiti stvari koje su bile kod njega. On se smijao da šta izvodim. Plakala sam i skupljala stvari i govorila da mi je dosta, ne mogu više, neka me vozi kući. On je lupnuo šakom o stol i rekao je li to stvarno tako, rekla sam je, rekao je da sjednem u auto odmah iz ovih stopa me vozi da pobacim jer neće tuđi k***c gojit njegovo dite. Ja sam istrčala iz kuće do njegovog tate, samo sam se došla s njim pozdraviti na ljudski način i pružiti mu ruku, malo sjela i došla sebi. Onda sam skupila hrabrosti i vratila se ponovno i našla ga kako plače na krevetu. Samo sam rekla vozi me kući.
Cijelu vožnju sam šutjela, on je govorio: "doći će maca na vratanca, i ti me napuštaš, svi ste vi izdajice, svi ste vi stoke koje ne zaslužuju disati..." Molila sam Boga samo da dođem do kuće jer je vozio prebrzo. Nakon toga se ne javlja, sve do mog sedmog mjeseca trudnoće. Čuvala sam nećaka, u zaključanoj kući, svi su radili. Bilo je 8.30, tek smo ustali nalazim ga u kući, otključao je i ušao jer zna gdje nam ključ stoji. Ja sam se tresla kao prut, dok sam držala nećaka počeo me pipati i stiskati za stražnjicu, ja sam se odmakla i rekla da izlazi ili zovem policiju, okrenuo se i na izlazu rekao: krvi ću vam se svima napit, znat ćete vi dobro tko sam ja. Javlja se opet kada sam ušla u 9. mjesec trudnoće. Pita me kada ću s ludostima prestati, opsjeo me "đava", da li vidim kako mu život uništavam, uništavam dite... Ja sam tada već bila stabilnija koliko toliko, isplakala sam sve suze svita u tih 9 mjeseci trudnoće, bilo je dosta. Ja sam glupača odgovarala na poruke i uvlačila se u nove konflikte, dok nije vidio da neće biti po njegovom pa se opet prestao javljati.
Došao je dan poslije rođenja djeteta, nenajavljeno, bez pitanja ikakvih, uzeo je dijete i izjavio da mu se čitav svijet okrenuo i da će od sad sve biti u redu. Pitala sam ga hoće li priznati dijete da sudjeluje u odgoju, da dijete zna da ima tatu, a on me tražio da odem s njim kod javnog bilježnika i potpišem izjavu da ga neću tražiti alimentaciju. Objasnila sam mu da to nije moje pravo, već pravo djeteta. Puno smo se prepirali i nismo našli rješenje, čak ni dok je dolazio prvih mjesec dana skoro svaku večer da vidi bebu. Na kraju sam ga molila jer će mi isteći prvi mjesec dana i želim da ode sa mnom prijaviti bebu. Dolazio je sve rjeđe, uvijek mu se nešto događalo pa nije mogao, onda je nestao opet na otok raditi, vratio bi se i banuo kao da ništa nije bilo. Bebi je bilo 2,5 mjeseca kada me, dok je beba bila na presvlačioni, uhvatio za stražnjicu stiskao ramena i gurnuo me na krevet da me nasilno poljubi. Ja sam mu instinktivno opalila šamar i povikala izlazi van! Nakon toga se ne javlja uopće, dok ga na nisam pozvala na krštenje bebe. Došao je i pri izlasku iz crkve rekao a on ide a za sve što treba bebi, da se javim njegovim sestrama (s kojima ne razgovaram zbog svakakvih priča na temu mog psihičkog zdravlja). Naravno nisam im se nikako javljala, nije se ni on javljao. Disala sam napokon punim plućima, beba je rasla, sve je bilo predivno do jučer. Stiže mi poziv na socijalno, jer otac traži skrbništvo nad bebom. Javlja se putem plave koverte nakon 5 mjeseci.
Ispričavam se na ovako dugom tekstu ali htjela sam da što detaljnije opišem slučaj. Za 10 dana smo na saslušanju u centru. Da li da spominjem drogu? Agresiju? Ja mu ne branim viđenje ali on nestaje i ne zanima se za dijete niti pridonosi ikako u njegovu razvoju, a sada ja moram biti na optuženičkoj klupi. Molim vas pomozite, dajte mi bilo koji savjet. Beba je već u fazi separacijske anksioznosti i ne može dulje od pola sata bez mene i još doji. Iskreno prestravljena sam jer me "udara gdje najviše boli". Stalno mi se pojavljuje njegova faca i rečenica "krvi ću vam se svima napit". Što da radim? Hvala vam puno na izdvojenom vremenu i odgovoru i nadam se da će stići prije odlaska u centar. Srdačan pozdrav. mama90
Poštovana Mama90,
čitajući Vašu poruku zaista dobivam dojam da Vam je posljednjih par godina bilo iznimno stresno i teško te vrlo emocionalno iscrpljujuće.
Po Vašem opisu oca djeteta, dobila sam sliku muškarca koji je veoma emocionalno nestabilan, sklon agresivnom (psihičkom i fizičkom) ponašanju prvenstveno, ali ne isključivo, prema Vama. Vjerujem kako je među vama postojala ljubav i privlačnost te da su sigurno postojali vaši divni zajednički trenuci zbog kojih i jeste u toliko navrata pokušali “izgladiti” situaciju i poboljšati taj odnos.
Međutim, čini mi se kako je svaki put pokušaj završio neuspješno upravo zbog te emocionalne nestabilnosti i nepoželjnih načina nošenja sa stresom (primjerice, korištenje lakših i težih droga). Vjerujem kako ste i sami primijetili koliko ste lakše živjeli i funkcionirali (kako i sami kažete, “disali punim plućima”) kad ste odlučili odustati od popravljanja tog odnosa i posvetili se svojem sinu kojem je mirna, stabilna i emocionalno topla okolina nužna za zdrav razvoj i svakako pohvaljujem tu odluku.
Njegov postupak traženja skrbništva nad djetetom na neki način ponovno predstavlja vid agresije prema Vama, a posljedično i prema dječaku. Stoga svakako smatram da je Vaša dužnost i obaveza iskreno progovoriti o svim neugodnim situacijama koje ste doživjeli s dotičnim gospodinom i svim informacijama koje imate o njemu (a smatrate da su važne) kako bi Centar dobio kompletan uvid u cijeli slučaj. Osim što je to i zakonska dužnost, smatram da na taj način Vi ispunjavate pravo Vašeg djeteta koje ne može samo za sebe govoriti, a kojem odrastanje pored nasilne i nestabilne osobe apsolutno nije poželjno. Budući da se skrbništvo nad djetetom ne smatra banalnim i olakim postupkom, vjerujem kako će se cijeli slučaj podrobno istražiti, a ukoliko Vi ispričate situacije koje ste naveli u ovoj poruci, uvjerena sam kako dječak neće biti prepušten na skrb ocu.
U svakom slučaju, želim Vam sreću u nimalo laganoj borbi za svoja i djetetova prava. Uvijek imajte u glavi napomenu kako su Vaša prava i prava Vašeg djeteta glavni prioritet te da njih nitko i ništa ne smije ugroziti.