S vremenom je "očvrsnula", prestala se bojati, s dvije godine je već bila jako vesela, samouvjerena, napredna djevojčica. Govori jako puno, odlično koristi jezik (ja sam profesorica jezika, inače), artikulirano, sintaktički složeno. Od dvije godine igra se simboličkih igara (Mama, pravi predstavu), glumimo, smijemo se. U tim igrama zapanjuje svojom maštom, simbolikom, povezivanjem.Komunikativna je, vesela. Spavanje uredno, čitali smo knjige pred spavanje od šestog mjeseca, uvijek ide toplo mlijeko pa čitanje i spavanje bez ikakvih problema (u mraku). Od godinu dana smo bojili materijale, igrali se obojenom rižom, slagali kocke, ubacivali štapiće u rupice, dodirivali različite teksture, povezivali slike, čitali. Sve ovo radila sam svjesno i osmišljeno kako bih je stimulirala i pomogla da se razvije. Radim s djecom u školi i imam jako puno iskustva s tim, i znanja. Motorički je jako dobra, već vozi balans bicikl, penje se i silazi uz stepenice bez pomoći i sve ostalo u skladu s razvojnim normama.
Problemi počinju prije 3 mjeseca kada je povrijedila nogicu i usred te povrede (nije hodala sedam dana, samo je bila primorana da sjedi) dobila je virus i počela povraćati. Dehidrirala je i završili smo u bolnici na infuziji. Dok su joj ubadali igle, urlala je. Mi smo bili s njom ali i mi smo bili uspaničeni i preplašeni jer nismo znali što se događa.
Nakon toga je uslijedilo par dana potpunog odsustva govora i smijeha. Nije se igrala, samo je držala dudu u ustima i ležala uz nas. Taj prvi dan poslije bolnice sam žurila u školu da zaključim djeci ocjene i nisam bila uz nju (ne ide u vrtić, čuva je teta). Nakon dva dana letargije, progovorila je mucajući. To mucanje je potrajalo dva mjeseca, bilo je perioda kad je odbijala govoriti, frustrirana što ne može iskazati (blokade na glasnicama, bezglasni pokušaji...). Konzultirali smo logopeda, sad je to gotovo nestalo, opet rado i lijepo govori, pomalo još zamuckuje, riječ je, naime, o fiziološkom mucanju bez elemenata patološkog. Pored toga pojavilo se lepršanje ručicama koje je imala kao mala beba. Kad bi se radovala zvečkama, lupkanju, našoj pjesmi, lepršala bi ručicama (iz zgloba) i otvarala usta. To se izgubilo s vremenom (nakon prvog rođendana), ali se sad opet pojavilo, i to odmah nakon tog šoka. Čim je radosna ili kad se igramo i nešto vidi neobično, počne lepršati rukama i otvarati usta. Nije svjesna te radnje nikako. Sva se nekako izgubi i to je ono što me plaši (da ne spominjem simptom autizma, iako sam svjesna da nije to).Treći problem (uz mucanje i lepršanje) jeste spavanje. Od povratka iz bolnice odjednom više nije htjela spavati u mraku, upalili smo odmah lampu i tako to traje i danas, tri mjeseca kasnije. Problem je što ona nikako neće ići na spavanje. Želi se igrati, ne želi biti u spavaćoj sobi, može do besvijesti slušati priče i naše čitanje knjiga. Imamo problem jer vidimo da je umorna i nervozna, ali neće zaspati. Kao da joj nešto ne da. Ona inače spava s nama u krevetu i to je naša odluka, bez ikakve težnje da je odvajamo. Noću spava mirno, ne budi se, ne plače, prespava noć bez problema.
Jako smo vezani za nju, posvećeni maksimalno. Ima svu ljubav i pažnju. Igramo se s njom i previše, u odnosu na druge roditelje. Cijelo ljeto smo s njom 24 sata dnevno jer smo na raspustu. Ona se voli igrati i s drugima, porodicom, djecom u parkićima, ima svoje prijateljice i one zajedno voze bicikl i igraju se u pijesku. Ipak, ne prihvaća djecu koja joj uzimaju igračke, guraju je, odmah počne plakati i hoće otići s tog mjesta. Igramo se, glumimo, smijemo, sve je opet kao ranije. Ona napreduje u govoru, postavlja pitanja. Radosna je. Nakon spomenutog šoka je nešto više vezana za nas, neće da idemo nikuda bez nje, ali kad joj se objasni (tata mora na posao, mama mora na posao), ona to lijepo i razumno prihvati i ne plače. Osjetljivija je nešto više nego prije, ali se to već popravlja posljednjih par tjedana.Mene brinu te tri stvari: mucanje (koje se povlači i u kontaktu sam s logopedicom koja kaže da je to sasvim normalno), stereotipija (lepršanje - moram napomenuti da to nikad ne radi bez povoda, uvijek je razlog nešto smiješno ili uzbudljivo što gleda) i taj problem s uspavljivanjem. Bila bih Vam zahvalna na mišljenju. Nisam još konzultirala psihologe, ne znam ima li potrebe za tim. A.
Draga mama,
prema svemu što ste napisali vidi se da ste svjesni da je Vaša djevojčica imala jedno iskustvo koje je za nju bilo izuzetno stresno i da su problemi koje sada uočavate zapravo posljedica toga. Dobro je to što uočavate kako se s vremenom situacija poboljšava. Vaša djevojčica je senzibilna i stoga joj treba više vremena da opet vrati osjećaj sigurnosti i povjerenja u svijet oko sebe.
Naveli ste tri ključne stvari koje Vas brinu. Mucanje i stereotipije mogu biti odraz unutarnje napetosti djeteta. Naime, iako sada odrasta u sigurnoj okolini, djevojčici i dalje treba vremena da potpuno “povjeruje” u to i da se opusti i psihički i fizički. Čini se da joj Vi to zaista maksimalno olakšavate, ali ponekad je naprosto bitno da se uz podršku okoline dogodi i veći vremenski odmak od stresnog događaja da bi se simptomi smanjili pa i nestali.
Što se tiče problema sa spavanjem on je vezan uz strah od odvajanja. Djeca naime odlazak na spavanje povezuju s time da su za to vrijeme zapravo odvojeni od roditelja (emocionalno), a kako je njoj sada ta emocionalna povezanost s Vama jako bitna, ona odgađa odlazak na spavanje i ne želi se prepustiti snu. I sami kažete da u trenutcima uspavljivanja “kao da joj nešto ne da” da se prepusti. To i je istina, njezina unutarnja napetost želi ju održati što više budnom jer tada može biti svjesno uz vas i može imati kontrolu nad tim što joj se događa. Kada je imala zdravstvenih problema događalo se puno toga nad čime nije imala kontrolu i u velikom broju situacija se osjećala bespomoćno stoga sada ima pojačani strah od upravo takvog stanja.
Nadam se da je ovaj odgovor barem malo doprinijeo još boljem razumijevanju Vaše djevojčice. Ako simptomi potraju ili primijetite da se prestala smanjivati njihova izraženost slobodno nam se javite.
Tea Knežević, magistra psihologije, praktičarka terapije igrom