U pozadini svega stoje promjene koje su se događale unutar obitelji (bolest majke, očeva operacija) ali i dolazak sestrice. Sve znamo, ali nikako ne uspijevamo korigirati ponašanje. Tete u vrtiću se isto žale na njega. Mi stalno razgovaramo, objašnjavamo, ljubimo ga, pa ga nekad "kaznimo" (tipa ukidanje crtića), ali ništa ne pomaže. Imate li kakav savjet? Ne znamo što više činiti. Hvala
Odgovor:
Draga mama,
osjeti se kako zaista želite korigirati sinovo ponašanje jer se ponaša agresivno i neposlušno, i kod kuće i u vrtiću. Čini se kako ste pokušali razne metode, no mislite kako niti jedna ne djeluje. To zaista može biti obeshrabrujuće.
Drago mi je pročitati kako ste svjesni što bi se moglo nalaziti u pozadini njegova ponašanja. Kako ste odlično primijetili, njegova agresivnost i neposluh vrlo vjerojatno su posljedica mnogih stresnih situacija i promjena koje trenutno proživljava u svojem životu.
U stresnim situacijama djetetu je potrebno, više nego inače, sigurna i pouzdana roditeljska baza, koja će ga umiriti, razumjeti i učiniti sigurnim. Jedan od načina kako to možete postići je empatičkim reflektiranjem. Sve što vidite kod djeteta jednostavno izgovorite na suosjećajan način. Primjerice, „Vidim da si toliko ljut da bacaš igračke po sobi” ili „Toliko te razljutilo što moraš ići u vrtić, da se ne želiš obući.” Na takav način pokazujemo djetetu da ga vidimo, razumijemo i da nam je stalo da mu pomognemo. Empatičkim reflektiranjem mu možemo dodatno pomoći da se fizički i psihički umiri. Prilikom empatičkog reflektiranja važno je biti svjestan i granica koje su nužne djetetu i dosljedno ih se pridržavati. Primjerice, „Vidim da te jako ljuti što ideš u vrtić da ne želiš obući tenisice. No, po vani hodamo u tenisicama. Odaberi koje tenisice želiš obući.” Dakle, važno je postaviti granicu koje ćemo se držati, kao u ovom primjeru. Iako dijete negoduje zbog vrtića, i ne želi obuti tenisice, ono će obuti tenisice jer je to pravilo koje svi slijedimo. Ali, dajemo mu slobodu da ono samo odabere koje tenisice želi obuti.
Od pomoći može biti i zajedničko igranje. Pronađite vrijeme koje će biti samo za vas i vaše dijete i jednostavno se s njime igrate. Igranje poput djeteta ima mnogo pozitivnih učinaka na samo dijete i na vaš međusobni odnos. Napunite ga svojom pažnjom, osjećajem kontrole gdje će on moći birati kako i na koji način ćete se igrati te jednostavno uživajte u igri kao što ste se nekada kao mali igrali. Vaša zajednička igra mu može pomoći da se osjeća sigurnije, mirnije i sretnije.
Ako se njegovo ponašanje neće promijeniti u narednom razdoblju (1-2 mjeseca), preporuka je da se javite psihologu. Možete se javiti i nama u Centar Proventus kako biste dobili konkretnije smjernice što možete napraviti u specifičnim situacijama.
Želim vam puno sreće.