Prvi dani u vrtiću prošli su bezbolno s obzirom da sam ja s njom provela sve vrijeme kod kuće i nikad se nije odvajala od mene. Čak mi se činilo da za svaku aktivnost u vrtiću pokazuje i pretjerano oduševljenje. Moram napomenuti da još uvijek nosi pelene i svaki naš pokušaj odvikavanja ona kategorički odbija, u svemu drugome je samostalna znači sama jede, pije, obuva i izuva papučice... Problem je nastao nakon što je tri tjedna provela doma jer je bila bolesna, nakon povratka u vrtić za dva dana sam primjetila promjene u njenom raspoloženju i ponašanju, postala je cendravija, svadljivija, noću ima more i puno viče i priča u snu, bori se i nešto je muči, kad je pitam kako je bilo u vrtiću na ništa se ne žali, ali ujutro plače i ne želi ići u vrtić, ne želi hodati nego traži da je nosim, dođe do te mjere da jeca i ne može udahnut ali kad ju teta primi i zagrli odmah se smiri.
Međutim u razgovoru s tetama saznala sam da se ona u vrtiću uopće ne igra, da ne uspostavlja nikakav kontakt s drugom djecom, da ne reagira na njihove pozive i poticanja na igru, da samo sjedi i promatra i iz čistog mira počne plakat. Reagira samo na muzičke aktivnosti i vježbe koje imaju svakodnevno, postala je totalno nesamostalna znači tete ju moraju hranit, obuvat, izuvat, skidat, oblačit, totalno se povukla u sebe i iako ja s njom provodim svo naše zajedničko vrijeme, znači igram se s njom jer ni doma se ne želi igrat sama, čitamo puno i slažemo slagalice i puzzle jer je to jedino što je interesira i puno razgovaram s njom i pričam joj pozitivno o vrtiću, tetama i prijateljma ona i dalje odbija ići u vrtić. U susjedstvu imamo nekoliko djevojčica njene dobi, ali ni za njih više nije zainteresirana iako se prije voljela igrat s njima. Tete to pripisuju zakašnjeloj reakciji na prilagodbu, ali ja se brinem da nju ipak nešto drugo muči jer iako poprilično osjetljiva i jako osjećajna do sad nije imala nikakvih strahova ni od nepoznatih ljudi, ni okoline, ni životinja, a pogotovo ne od djece, a sad imam osjećaj da se upravo njih i boji. Kako da se sad postavim i kako da joj pomognem da se prilagodi jer druge opcije od vrtića nemamo. Unaprijed zahvalna mama Željka
Draga mama Željka,
Vjerujem da Vas brine ponašanje Vaše djevojčice. S jedne strane znate da je na početku odlično reagirala na vrtić, a sada vidite da se tamo očito ne osjeća ugodno, također znate da je sposobna sama se obući, jesti, piti, a sada inzistira na tome da to netko drugi učini za nju.
Ipak, važno je napomenuti da ovakva reakcija djeteta nije neuobičajena. Naime, događa se kada djeca neko vrijeme izostanu iz vrtića zbog bolesti, da onda počnu intenzivno iskazivati nezadovoljstvo pri povratku u vrtić.
Ako se prisjetite što se događalo u tom razdoblju od tri tjedna kada nije bila u vrtiću i usporedite to s onime što se događa u vrtiću jasno je da se djetetu više sviđa kada ima puno pažnje roditelja, kada je više njegovano, maženo, kada u još većoj mjeri osjeti brižnost, toplinu i ljubav roditelja. Također, može se raditi i o tome što su Vam tete spomenule – zakašnjeloj reakciji prilagodbe.
Važno je empatički priznati osjećaje Vaše djevojčice, reći joj da je razumijete, da znate da bi ona radije bila doma. Uz puno podrške i ohrabrenja vjerujem kako će, malo po malo, ipak ponovo prihvatiti vrtić kao i društvo svojih vršnjaka, koje sada, zbog tuge ili otpora odbija.
Puno smo pisali o temi prilagodbe djece na vrtić pa vam svakako savjetujem da pročitate odgovore i ostalim roditeljima. Vidjet ćete da to nije neubočajeno i možda pronaći još neki savjet koji bi mogli primijeniti kod svoje djevojčice.
Tea Knežević magistra psihologije, praktičarka terapije igromCentar Proventus