Međutim, ovog ljeta se pojavio problem: iako je ona u tinejđerskoj dobi, ima nekoliko prijateljica koje su mlađe od nje i to 2-4 godina. Do ove godine to uopće nije bio problem, budući su se svi lijepo slagali, družili, dapače, ona je svima bila uzor. Problem se naglo pojavio na način da su je sve curice pred njom potiho ogovarale i odjednom izoirale i doslovce u jednom danu izbacile iz društva. Moj suprug i ja smo razgovarali s njom te smo doznali da su postojale proturječnosti oko nalaženja "zajedničkog jezika" u biranju mjesta igranja, zatim igre, odnosno uopće zabavljanja u slobodno vrijeme. Pokazalo se da, u stvari, nekome smeta što je ona najstarija i da ju svi na neki način slušaju i da je taj "netko" uspješno i na ružan način izvršio utjecaj na druge djevojčice. Očito je netrpeljivost duže vrijeme trajala i eskalirala u jednom trenutku, a da ona sama to nije ni očekivala. Moram napomenuti da ona nije agresivna niti dominantna, niti nameće svoju volju. Sada prolazi dosta teške trenutke, mi to osjetimo, iako to otvoreno ne pokazuje, dosta se izolirala i jednostavno ne želi više izlaziti ili susresti se s njima, a riječ je o dugogodišnjem prijateljstvu koje se baziralo na veliko ukazanom povjerenju i predanosti, pogotovo sa strane moje kćeri koja je vrlo iskrena i neiskvarena. Pokušali smo u razgovoru s njom vidjeti što je uzrok takvog pnašanja njezinih do nedavno "iskrenih" prijateljica i zaključili smo da bi uzrok tome bila djevojčica koja je dijete razvedenih roditelja, odnosno koja ima traumu iz djetinjstva koju pokušava na ovaj način riješiti. Međutim, to ne mora biti razlog jer profili te djece su različiti i uzrok može biti sasvim drugačiji. Je li moguće da je netko utjecao na ponašanje djevojčica, odnosno molim Vas pomozite nam u nalaženju odgovora uzroka njihova ponašanja. Također Vas molim za savjet kako pomoći mojoj kćerki? Mi ju ohrabrujemo i nastojimo joj pojasniti da se ne smije osvećivati i uzvraćati istom mjerom, ali ona se boji da neće više imati prijatelja. U očekivanju Vašeg odgovora, unaprijed se zahvaljujem. Mama
Draga mama,
Znam da vam je teško gledati dijete kako pati. Nažalost, ne mogu vam reći ništa što bi moglo instant promijeniti trenutnu situaciju. Ono što je najbolje da učinite jest da i dalje razgovarate i ohrabrujete svoju kćerku – sve što ste činili dosada je bilo ispravno i sigurna sam da dugoročno pomaže vašoj kćerki.
Iskreno i bez cenzure možete joj objasniti kako vi gledate na tu situaciju: možete joj reći da je moguće da se ta djevojčica nalazi u teškom periodu zbog rastave braka roditelja te na svaki mogući način (pa i onaj ružan) pokušava privući pažnju. Možete joj reći kako bi se vi osjećali u takvoj situaciji i ispričati kako ste se vi nosili s tim ako se i vama u djetinjstvu dogodilo nešto slično. Ako dođe uplakana prvo je utješite, a onda porazgovarajte s njom. Neki put je djetetu potrebno samo znati da ima nekoga uz sebe, nekoga tko će stajati iza njega.
U takvim situacijama djetetu – mladoj osobi - pomaže njegovo samopouzdanje i samopoštovanje. Samopouzdan čovjek vjeruje da je sposoban razmišljati, donositi odluke i rješavati probleme na koje nailazi u svom životu. Ono što vi možete učiniti u poticanju razvoja njenog samopouzdanja jest da je slušate, pohvaljujete, pokazujete svoje osjećaje, usmjerujte je na pozitivno, pomognete joj da sama nađe rješenje problema, dopustite joj da uči na pogreškama.
U trenucima kada vam se potuži na ponašanje njezinih prijateljice prema njoj, razgovarajte o njenim osjećajima i pitajte je što će učiniti u vezi toga. U tom razgovoru možete je savjetovati i reći joj svoje mišljenje, no bitno je da ona sama pronađe rješenje problema. Na taj će se način osjećati kompetentno. Isto tako razgovarajte o tome što je iz tog iskustva naučila.
Postoji jedna pretpostavka u neurolingvističkom programiranju koja kaže: Ne postoji neuspjeh, postoji samo povratna informacija“.
Ukoliko na takve situacije gledamo kao na neuspjeh, doživjet ćemo ih kao gorko iskustvo koje nas je povrijedilo i utjecalo na naš gubitak samopouzdanja. Ako na njih gledamo kao na povratnu informaciju iz koje možemo izvući nešto korisno za ubuduće, tada stječemo sigurnost i osjećaj da imamo stvari u svojim rukama, da mi upravljamo svojim životima, a ne netko drugi, a sigurna sam da biste to željeli naučiti svoju kćer. Također, čvrsto vjerujem da je svaki pad prilika da se ponovno ustanemo i budemo još jači, sigurniji u sebe i svoje kapacitete.
Iako bi svaki roditelj najradije zaštitio svoje dijete od svih neugodnih i ružnih događaja i situacija, zapravo bi na taj način napravio medvjeđu uslugu svom djetetu. Naime, najviše ćemo pomoći djetetu ako ga naučimo kako da se nosi sa svim neugodnim emocijama, ako mu budemo podrška i ukažemo da nijedna situacija u životu nije bezizlazna.
Samo hrabro i dalje budite uz svoju kćerku!
Kristina Bačkonja, dipl. psiholog i NLP trener