U ono vrijeme djeca su to dobro prihvatila. Mi smo se naknadno pomirili, s djecom se preselili u drugi grad, ali on je s drugom dobio dijete nakon čega smo se evo ponovno razišli. Nije s njom u vezi i djeca ne znaju za to. Obzirom da je našoj curici sada 8 godina, teško je podnijela samo preseljenje, dosta je vezana za baku, i ona je to odmah povezala s pomirenjem i njezina je najveća želja da se mi vratimo u grad u kojem smo prije živjeli. Naravno da odmah time povlači i sina (6 godina) koji bi isto najrađe da se nazad preselimo. Obožavam ih i najradije bi im ispunila želju, ali životne okolnosti ne dozvoljavaju povratak, pa je moja zadnja odluka da ostanemo tu gdje jesmo jer evo već imamo i društveni život, osim životnog prostora i posla. Mislim da rješenje nije selidba nazad, jer mislim da smo im poremetili životnu sigurnost i da zapravo kod djeda i bake osjećaju sigurnost doma. Djevojčica je dosta revoltirana, ne iskazuje osjećaje makar vidim po njoj da joj je teško jer ignorira, ali je stalno ljuta i bijesna na mene i mislim da me u neku ruku krivi za cijelu situaciju. Ja se osjećam kriva samo po pitanju toga da sam htjela da imaju obitelj i napravila sam sve da je imaju, ali preko takvog udarca nisam mogla preći koji nam je moj muž zadao te sam naravno ljuta na njega i ne skrivam to. Ljuta sam jer sam djecu iz sigurne okoline preselila u novu radi njega, a on nas je iznevjerio. Sada sam u situaciji neslaganja s kćeri, ljuta je na mene, vidim da iskušava granice. Ja ne znam više koja je kazna za to iskušavanje granica prikladna te pokušavam s njom razgovarati, ali mi neda blizu, pogotovo kad joj nešto ne odgovara. Rekla bi da je to manipulacija i nije da ja ne mogu s tim izaći na kraj, ali toliko im se toga dogodilo da više ne znam procjeniti šta je faza odrastanja, a šta dio prilagodbe na odvojeni život. Pored toga ne želi baš ići kod oca, ni prespavati ali ne želi reći razlog. Da li joj treba nametati da ide kod oca? Otac kaže da se on oko toga ne želi brinuti i da zapravo ako ne žele kod njega, ni ne moraju. On tu ne vidi nikakav problem, a djeca će rađe ostati doma s babysitericom nego ići kod njega. Da li da prihvatim tu situaciju tako kako je ili? šta da radim? Sin kad vidi njeno ponašanje kopira nju i zapravo je to za mene dosta naporno jer naravno imam i drugih životnih problema. Sa sinom sam bliska, odnos s kćerkom zbilja imam volje popraviti i želim doprijeti do nje, ali ne znam kako više pristupiti, čini mi se da je previše sazrela za svoju dob. I previše razumije, ali ne zna prave razloge. Mislim da bi bilo najbolje da je vodim kod psihologa tj. da svi zajedno odemo, ili bar nas dvije, jer se jako brinem. Nemoguće da sam ja stalno u kazni. Kao što sam rekla otac je tu ali nije. Ona samo sa mnom ispoljava takvo ponašanje, u školi je super, ide na nastavne aktivnosti i zbilja je uzornog ponašanja i omiljena je u društvu. Može biti da ja negdje griješim. Ne želim preuzeti na sebe teret za koji nisam kriva, ali nikad im nisam nekla ništa protiv njihovog oca osim činjenice da zbilja više nikad nećemo biti zajedno. Znam samo da imam volje i snage da krenem s njima ispočetka, ja sam konačno došla k sebi i sad moram pomoć njima, pogotovo njoj jer vidim da to nije više ono isto dijete koje mi je bilo privrženo. Kada uopće njima treba reći recimo da imaju polusestru? Ja sam pobornik istine, mrzim laž i ne želim uopće da im jednog dana netko pokuca na vrata i kaže nešto što sam ja znala cijeli njihov život. Zahvalna na svakoj sugestiji...L.
Draga mama,
prije svega, vjerujem da vam nije lako te unatoč vlastitoj tuzi i nezadovoljstvu razmišljate i prepoznajete potrebe i osjećaje svoje djece. Kao što ste i sami naveli, imate opravdane razloge da ostanete u sredini u kojoj se trenutno nalazite, budući da tu imate riješeno stambeno pitanje, posao itd.
Vaša kćerkica u ovoj situaciji reagira zapravo onako kako bi reagirala većina djece: djeca uglavnom žele da su roditelji skupa, a za vašu kćer povratak u grad u kojem je i tata možda predstavlja mogućnost ponovnog pomirenja. Iako ste djeci već dali do znanja da se s bivšim suprugom nećete pomiriti, možda bi bilo dobro da djeci još jednom zajedno sa suprugom objasnite kako ste vas dvoje i dalje njihovi roditelji koji ih neizmjerno vole i koji će uvijek biti tu za njih, no da jednostavno više ne želite živjeti skupa.
Možete dati primjer blizak njima: primjerice, ukažite im na to da sigurno imaju nekog prijatelja/prijateljicu s kojim se ne žele igrati jer se stalno svađaju kada su zajedno. Tako i vi, u odnosu sa suprugom, imate razmirice i ne želite živjeti s nekim s kim se stalno svađate.
Iako ste povrijeđeni i razočarani, bilo bi dobro da vas djeca čuju kako razgovarate s njihovim tatom, prenosite mu informacije o njima (primjerice kada idu na izlet sa školom/vrtićem, koju ocjenu je taj dan u školi dobila vaša kćerkica, s kim se posvađao vaš sin i slično) kako bi djeca vidjela da su vam bitna i da su oba roditelja i dalje uključena u njihove živote. Djeca osjete nezadovoljstvo roditelja i ponekad je dovoljno da roditelj na spomen drugog roditelja samo zalokuta očima, tužno uzdahne i slično kako bi dijete dobilo poruku da ne smije poztivno pričati o drugom roditelju. Za djecu je to velik stres jer vole oba roditelja, te se u takvoj situaciji nalaze u „konfliktu lojalnosti“ spram roditelja. Savjetujem vam da djecu i dalje potičete da idu kod tate, da se oboje angažirate da djeca provedu vrijeme sa svojim tatom jer na taj način i vi dobivate dio vremena za sebe, a djeca kvalitetno vrijeme s roditeljem s kojim ne žive.
Vezano uz njihovu polusestru, smatram da bi bilo dobro da im tata, u vašem prisustvu, kaže za sestricu. To ne mora biti sada, ali bi svakako bilo dobro da djeca znaju nešto tako bitno. Vaša uloga u tome je da im pružite podršku, da pozitivno reagirate na činjenicu male djevojčice koja je njihova seka kako bi se i sami mogli osjećati dobro s tim saznanjem.
Očekuje vas puno truda, podrške i ljubavi, no vjerujem da uz vašu volju rezultat neće izostati. Sretno!
Kristina Bačkonja, dipl. psiholog