Uvijek je bila veselo i motorički jako napredno dijete - pravi mali majmunčić. U vrtić je krenula s 18 mjeseci i s privikavanjem nije bilo apsolutno nikakvih problema. Od rođenja živi samo sa mnom i starijim bratom, a tatu redovito viđa i on i ja smo u dobrim odnosima, tj. ne svađamo se. Do 2. rođendana tatu je viđala na način da je on dolazio kod nas doma na druženje otprilike 3 puta tjedno, a sada dolazi isto 3 puta tjedno po nju i vraća je nakon 2 sata. Barem bi tako trebalo biti, ali...
Od ljeta još vrlo često odbija otići s tatom, a mi je ne želimo siliti. Zapravo, ona se uopće više ne želi odvajati od mene (osim kad ide u vrtić) i ne mogu je ostaviti nikome na čuvanje niti pola sata. Prije ljeta nije bio nikakav problem da ostane s bakom ili dedom, s kojima je uvijek bila jako bliska, ali sada nema šanse. Plače, urla, vrišti, baca se po podu.
Pelenu je skinula s 22 mjeseca - dnevnu i noćnu, bez ikakvih problema. Sada zna zadržavati mokraću i ne piškiti od navečer prije spavanja do drugog dana popodne, a ako inzistiram na tome da piški, tvrdoglavo odbija i plače, dok se na kraju ne popiški po podu. Još se i poklopilo to da je ovu jesen došla u novu vrtičku grupu, gdje su joj sva djeca nova, a neka su od nje mlađa i skoro godinu dana. Počela je i fufljati u govoru, iako je još nedavno vrlo lijepo i razgovjetno pričala.
Uglavnom, nekad vrlo samostalna, napredna i živahna djevojčica postala je plačljivica, nekomunikativna, mrzovoljna i inatljiva. S njom je uistinu teško izaći na kraj - eventualno kad bi joj u svemu popuštala, što ne činim, naravno. Čini mi se da se stalno samo "svađamo" i da je napravila nekoliko koraka unatrag u svojem razvoju. Žao mi je je i vidim da ne izlazi sama sa sobom i sa svojim emocijama na kraj, ali ne znam više što da radim. U početku mi se činilo da je to samo neka faza, ali da "faza" traje već dobrih pet mjeseci. Kako Vi to sve vidite i što mi savjetujete?
Draga mama,
ovdje ste iznijeli puno toga i potpuno je razumljivo da ste zabrinuti za ponašanje Vašeg djeteta. Također, vidim da želite pomoći svojoj djevojčici, ali ne znate kako što je također razumljivo i često kod roditelja jer odgajanje djeteta nosi brojne izazove pogotovo u situaciji rastave. Prije svega bi Vam postavila pitanje je li se dogodilo nešto značajno u odnosu Vaše djevojčice i njezinog tate ili neki drugi značajni događaj u tatinoj okolini?
Poželjno je prvo utvrditi postoji li neki realan razlog zbog kojega vaša djevojčica odbija odlaske kod tate. Ukoliko nema takvih razloga pokušajte osvijestiti šaljete li možda nenamjerno signale kojima ne odobravate njihovo druženje. Ukoliko ste Vi jako zabrinuti ili na neki način iskazujete nezadovoljstvo zbog njezinog provođenja vremena s tatom djevojčica to može osjetiti što može uzrokovati uznemirenost i neobične reakcije.
Treba reći da je vaša djevojčica u dobi kada tek uči prepoznavati vlastite emocije te često ne uspijeva u tome zbog čega ih ne može adekvatno iskazati. To onda može voditi razvoju problema u nekim drugim sferama poput kontrole mokrenja. Stoga, uzrok njezinom namjernom zadržavanju urina vjerojatno je emocionalne prirode. Ono kako joj vi možete olakšati ovaj dio je obraćanjem pažnje na njezino emocionalno stanje pritom prihvaćajući svaku njezinu emociju - ugodnu i neugodnu. Na primjer, možete joj reći „vidim da si jako tužna kada…“ u situaciji kada primijetite da je tužna. Što više reflektirate njezine emocije to će ih ona bolje moći prepoznati, a to vodi boljem izražavanju. Ako ne izražava neke svoje emocije onda sva ta energija ostaje u djetetu i traži da izađe van na neki način. Kada dijete ne zna adekvatne načine za izražavanje emocija tada u tome treba pomoć odrasle osobe.
Još bih se osvrnula na promjenu vrtićke grupe, treba razumjeti da je i to velika promjena za dijete te zahtjeva određenu razinu prilagodbe u kojoj joj Vi možete pomoći kroz reflektiranje, podršku, razgovor, igru. To što se na početku brzo adaptirala ne znači da se i na promjenu skupine može brzo adaptirati. Ponekad, kada se događaju promjene u djetetovoj okolini djetetu se može povećati separacijaska anksioznost. Navodite da Vaša djevojčica sada teško ostaje i sa bakom i djedom, tako da se čini da se kod nje sad generalno javlja pojačana separacijska anksioznost.
U svakom slučaju bilo bi dobro porazgovarati s tatom od djevojčice te tetama u vrtiću kako bi ste ustanovili što je moglo uzrokovati ovakvu promjenu u ponašanju koja ukazuje da nešto na emotivnom planu muči Vašu djevojčicu. Ukoliko ćete i dalje biti zabrinuti ili neće biti pomaka prema boljem slobodno se obratite stručnjaku.
Želim Vam svu sreću.
Dajana Blažević, magistra psihologije