Prvu godinu smo imali problem s adaptacijom i prihvaćanjem vrtića i vrtićke djece (ušao je u već oformljenu grupu sa još nekolicinom djece). Sljedeća godina je bila traumatična jer se inzistiralo da moraju spavati, a on je prestao s popodnevnim spavanjem ljeto prije polaska. Tada smo dobili drugo dijete i uspjevala sam dolaziti po njega iza ručka, što je njemu puno značilo. Ove godine je postao predškolac i veselili smo se polasku. Krenuo je u listopadu (jer je do tada ostao kod mojih roditelja na moru) i sada su opet problemi. Ne uklapa se u grupu, kaže da se nema s kim igrati, da mu je dosadno, da se dečki igraju s nečim što se njemu ne sviđa. Ne želi ići ni na sport na koji je rado odlazio. Imam osjećaj da je sav prestrašen i da pati. Tete primjećuju isto ali sliježu ramenima i čudom se čude. Ne vidim nekakav veliki trud. Ne znam kako s njim postupati. Bodrimo ga, ohrabrujemo, pričamo ali imam osjećaj da je on paraliziran od tog svog nekakvog straha i da ništa ne čuje. Hvala Vam na odgovoru. kaya
Draga mama,
čini se kako je iza vašeg mališana jedno stresno razdoblje u kojem se puno toga izdogađalo, a da se on u tome nije najbolje snašao. Zapravo, uzevši u obzir sve što ste naveli, nije neobično da se javila nelagoda vezana uz odlazak u vrtić. Sami navodite kako je prva godina vrtića bila patnja i za Vas i za njega, drugu pak opisujete kao traumatično iskustvo jer se našao u neugodnoj situaciji da se od njega zahtijevalo da popodne spava, a on se tek od toga bio odviknuo.
Već su te situacije dovoljne da se kod djeteta stvori odbojnost prema vrtiću i da se osjeća izgubljeno i nesigurno. Dodatno navodite da se tada dogodilo i rođenje drugog djeteta, a to je veliki događaj koji je, bez sumnje, utjecao na dinamiku odnosa u Vašoj obitelji.
Jako je lijepo što se tudite ohrabriti svog sina i tako mu olakšati snalaženje u vrtiću i ostalim situacijama. Ono što je njemu svakako potrebno jest priznati mu njegove osjećaje koji se sada javljaju te mu iskazati razumijevanje za njih.
Više o emociji straha i kako pomoći djetetu da se nosi sa strahom možete pročitati u sljedećem članku: https://klinfo.rtl.hr/kategorija/hr/roditelji/13/bazicni-osjecaji-kod-djece-strah/9096/1/
Ukoliko Vam se zaista čini da Vaš trud i riječi ne dopiru do Vašeg sina možete nam se javiti za savjetodavni razgovor ili terapiju igrom, naime, moguće je da je neugodna adaptacija (ili/i rođenje bebe), ostavilo traga na Vašem dječaku te da mu treba pomoći da proradi neugodne emocije koje su mu se tada javljale, a sada ga koče u tome da opušteno uživa u svom djetinjstvu.
Tea Kneževićmagistra psihologije, praktičarka terapije igrom