Nisam ga dojila jer nisam imala mlijeka. Jeo je više vrsta mlijeka u prahu jer je imao jake grčeve i dugi period nismo mu našli onaj koji mu paše, tako da mislim da mu je želudac slab i zbog toga. Kad je trebalo uvest drugu hranu, bojala sam se da se ne uguši, tako da sam sve miksala i on se naviknuo na miksanu hranu i tako nisam više mogla uvesti komadiće. Probala sam postepeno u više navrata, ali nikako nije išlo. Odbijao je hranu i nije više htio ništa jesti. Tako sam mu zadovoljavala i mislila da će sam od sebe prihvatit drugu hranu ili sa upisom u jaslice, ali to se nije dogodilo. Moj mali ima 3,5 godine i dalje miksamo hranu, jer ako ju ne miksamo, neće jesti apsolutno ništa. Probala sam mu davati komadiće, 14 dana nije apsolutno ništa jeo, a bio je jako nervozan i stalno plakao i nije spavao tako da i ja nisam mogla trpjeti ovu situaciju i opet se vratila na miksanje. Tražim savjet, ne znam kako se više ponašati. Na rubu sam živaca jer me jako boli ta moja greška. Molim pomoć.
Draga mama,
vidim da Vam je jako teško, a iz svega opisanoga čini se da Vas dvije stvari muče: to što dijete neće jesti ništa osim miksane hrane i veliki osjećaj krivnje.
Prvo bih se osvrnula na vaš osjećaj krivnje, jer mi se čini da ste prestrogi prema sebi. Kada nakon poroda žena nema dovoljno mlijeka to je situacija na koju ne može utjecati. Tako ni vi niste mogli ništa učiniti osim potražiti alternativu dojenju. Također je česta situacija da beba dugo „traži“ odgovarajuću zamjenu za mlijeko, što može dovesti do grčeva koji teško padaju ne samo bebi nego i roditeljima. Dalje, strah koji opisujete – da će se beba ugušiti pri prelasku na krutu hranu - također je čest među roditeljima, posebice kada je u pitanju prvo dijete. U takvoj situaciji, mučeni strahom da će se beba ugušiti i bez odgovarajućih informacija, napravili ste najbolje što ste znali i ponudili rješenje koje je tada bilo odgovarajuće. Kako je vrijeme prolazilo shvatili ste da rješenje koje je nekada bilo funkcionalno to više nije te ste se odlučili za promjenu.
Situacija koju opisujete, kada Vaš sin 14 dana nije apsolutno ništa jeo, te kada govorite o „hrani“ mislite li tada samo na obroke koje vi pripremite ili se to odnosi i na slatkiše (npr. čokoladno mlijeko, voće, kašice od voća) i slično? Je li u tih 14 dana možda pio sokove, mlijeko? Naime, zamišljam da bi 14 dana bez apsolutnog unosa nekog oblika hrane kod tako malog djeteta dovelo do slabosti i moguće hospitalizacije.
Ako je u tih 14 dana, koje spominjete, ipak unosio neke hranjive sastojke kroz sok, mlijeko, kašice i slično – tada je to značajna informacija koja može pojasniti zašto je i tada odbijao krutu hranu. Uvođenje novih namirnica u prehranu i briga da dijete kroz hranu dobije potrebne makro i mikronutrijente, često opterećuje roditelje i sama po sebi je dosta teško čak i kada stvari prolaze bez dodatnih poteškoća. Procjenjuje se da je dijete potrebno i do 20 puta izložiti novoj namirnici prije nego li ju prihvati.
Kada je u pitanju situacija koju opisujete, čini se da je tu riječ o tomu da je tekstura hrane to što Vašemu sinu smeta, odnosno da mu se ne sviđa kada u hrani pronalazi komadiće koje bi trebao žvakati. To nije tako neuobičajeno kod mlađe djece. Neka su djeca posebno oralno senzitivna što znači da nove okuse i teksture hrane, pa čak i kretanje hrane po ustima, doživljavaju vrlo neugodnima. Tako da se dogodi da većinu vremena budu okupirane tim senzacijama u ustima i na kraju ne jedu. Većina djece preraste tu fazu.
U situaciji u kojoj vaš sin još uvijek teško snalazi s hranom koja nije miksana, obično se preporučuje postupno uvođenje drukčijih tekstura (npr. malo gušće miksano od uobičajenog, pa onda miksano ali s nekoliko komadića unutra itd.)
Neka djeca dobro reagiraju na mogućnost istraživanja hrane bez obveze da je pojedu (npr. mogu okusiti nešto novo ili neku novu teksturu, staviti u usta ali su slobodna ispljunuti; često se to može provoditi kroz igru npr. probavanja nekoliko različitih tekstura i usporedbe).
Promjene do kojih mogu dovesti opisane ideje su postupne. To je spori proces u kojemu će Vam trebati strpljenja i razumijevanja kako za dijete tako i za sebe. Tijekom tog procesa dobro je da imate podršku okoline.
Također, ako bi Vas cijela situacija i dalje jako mučila moguće je da bi Vam godilo da se javite terapeutu na konzultacije ili savjetovanje kako biste sebi olakšali cijeli proces.