Tati ponekad dozvoli da ga premota i nahrani, ali spavati želi samo sa mnom. E sad, problem je što ja uskoro trebam roditi drugo dijete i muž i ja smo se dogovorili da bi ga polako trebali navikavati na spavanje s tatom.Pokušali smo mu objasniti da mama treba ići na šišanje, pa kod doktora, pa na kupanje i slično, te da će se vratiti kad to obavi, a da će on spavati s tatom. Prvi dan je iznenađujuće dobro prošao, bez puno dreke i vike, zaspao je s tatom. Drugi dan je bilo 20 minuta zapomaganja i konjskih suza, ali je micek od umora zaspao, a treću noć isto tako. Sad me zanima radimo li mi nešto krivo i kako da to ispravimo? Koliko će vremena trebati da on sam shvati da može zaspati i uz tatu? Jako me frustrira što plače i zove me, srce mi se para, ali smo tako odlučili i ne bi htjela odustati. Suprugu će bit puno teže kad odem u rodilište, a i sinu, jer me neće biti, a i neće htjet spavati s mužem. Molila bih savjet kako da ublažimo, odnosno možda na lakši način pokušamo naučiti ga na spavanje s tatom. Bilo kakav savjet je dobrodošao. Hvala unaprijed.
Molim Vas konkretan savjet. Hvala.
Draga mama,
pred vama je zahtjevno razdoblje i dobro ste postupili što ste sina počeli privikavati na to da više aktivnosti radi s tatom. Kako i sami kažete, većinu vremena je prevodio s Vama, tako da je logično da mu treba vremena da se privikne na drukčije. Mijenjanje navike, i u ranoj i u starijoj dobi, proces je koji traje te bude dana kada to prođe lakše a bude dana kada prođe teže.
U redu je da djetetu, na način koji je primjeren za uzrast, pojasnite da postoje i druge aktivnosti u kojima trebate sudjelovati te nekada ne možete biti s njim (kao što navodite da ste mu objašnjavali kako morate kod frizera, doktora i slično). Nekada će mu biti lakše ostati s tatom a nekada teže. Kada dijete pokaže emociju bilo to ljutnja, tuga, itd. važno je tu emociju uvažiti tako da mu kažete npr. „Vidim da si sad tužan. Dođi zagrlit ću te.“ (ako dijete slučajno ne želi zagrljaj u redu je ne inzistirati). Također, potrebno je djetetu dati vremena da emocija splasne, djeca su još mala i teže im se regulirati nego odraslima.
Ono što ne treba činiti jest otpisivati djetetovu emociju npr. „Joj, ma nije to ništa.“ ili uporno pokušavati djetetu skrenuti pozornost na nešto drugo. Nije dobro ni izrugivati mu se, ljutiti se što pokazuje emocije, prijetiti da će doći Babaroga ako se bude ljutio/bio tužan i slično.
Ako emociju prati ponašanje koje nije u redu, tada je opet važno prihvatiti i uvažiti emociju i potom postaviti jasne granice u vezi ponašanja npr. „Vidim da si jako ljut. U redu je da smo nekada ljuti. No, igračka se ne bacaju.“
Koliko će vremena trebati da dijete samo shvati da može zaspati i uz tatu ovisi o više faktora i nema jednostavnog odgovora na to pitanje. Razumijem da Vam je teško kada ga čujete kako plače i doziva Vas, no kako bi lakše podnio razdoblje dok budete u bolnici sada je važno da se privikne biti s tatom.
Iz opisanog se čini, da u situacijama kada tata uspavljuje dijete, Vi također boravite u prostoru. Bilo bi važno, a i lakše za sve, da se zaista udaljite iz prostora kada ga tata uspavljuje. Djeca osjete našu blizinu ili nedosljednost i ako ste negdje u blizini možda dijete to na neki način osjeti, a ako osjeti, onda je logično da će biti još snažniji intenzitet plača i dozivanja vas. Ukoliko zaista niste u blizini tada će i tata biti sigurniji u to da ga baš on treba umiriti i pomoći mu da se opusti, a ako ukoliko ste i Vi u prostoru to i tati može činiti nelagodu i stres. Kako situacija i Vama pada jako teško možda bi Vam razgovor ili konzultacije sa stručnjakom pomogle da lakše prebrodite razdoblje u kojemu se trenutno nalazite.
Osim spavanja, ako je moguće, neka se tata i kroz dan uključi u neke aktivnosti s djetetom. Na taj će se način još više zbližiti te će dijete vremenom lakše prihvatiti biti s tatom i u situacijama kao što je spavanje. Kad je djetetu teško jer Vas nema, neka tata pokaže puno empatije i razumijevanja, uvaži djetetove emocije jer će tako olakšati djetetu i pomoći mu u samoregulaciji. Može mu pomoći ako ima neku svoju dekicu, plišanca ili nešto slično za što je vezan, a što bi mogao imati uz sebe i kada ga mama i kad ga tata uspavljuje.
Dijete ne doživljava vrijeme na način kako ga doživljavaju odrasli te djetetu ne znači puno ako kažete da ćete se vratiti za 3 ili 5 dana ili za 5 ili 20 minuta. Dok budete u bolnici, kada Vas se dijete poželi, ako je moguće, čujte se s njim telefonski. Recite mu da mislite na njega te na dječji način opišite gdje ste (npr. „Ja sam sad u jednoj sobi, mislim na tebe, pa ću onda donijeti jednu bebu.“ i sl.)
Kako bi dijete lakše prihvatilo dolazeću promjenu, dobro je s njim ranije razgovarati o tomu i pripremiti ga na promjenu. Jedan od načina da lakše prihvati bebu jest, na primjer, da mu beba donese dar, možda nešto što dijete jako voli i sl.
Također, jedna od naših edukativnih slikovnica obrađuje upravo emocije koje se javljaju u situaciji kada obitelj s malim djetetom čeka prinovu. U pitanju je slikovnica Ovčicu je strah jer će dobiti brata autorica Tatjane Gjurković i Tee Knežević, psihologinja i terapeutkinja igrom.