U ovim godinama vani ostajem do 10, ne dozvoljavaju mi posjećivati prijateljice i mnoge druge stvari. Ja nisam zahtjevna osoba i živim mirno. Imam par prijateljica i moj izlazak podrazumijeva odlazak na kavu na neko mirno mjesto. Međutim poželim i ja nekada ostati do kasno i da se provedem. Nikada nisam tražila nešto od roditelja, neku nagradu ili slično (u osnovnoj i srednjoj školi odlična učenica). Krenula sam na fakultet i ne ide mi baš najbolje, iako se trudim i nemam baš neku podršku od njih. Po prirodi sam mirna i svi me smatraju zrelom osobom. Izgledam starije i ponašam se tako. Nisam previše komunikativna i to mojim roditeljima smeta. Razlog zbog kojeg ne komuniciramo puno je taj što nemam što reći. Naime u životu mi se ništa ne događa. Nikada nisam imala momka. Guše me ove stvari. Prošli tjedan mi se dogodilo nešto čudno. Roditelji mi nisu dali izaći s prijateljicom na kavu. Ja sam se suprostavila (prvi put u životu). Moji su se jako naljutili. Ja sam se izgubila, počela sam skakati, tresti se, vrištati... Potpuno sam izgubila kontrolu kad tijelom i umom što mi se NIKADA nije dogodilo. Brinu me ove stvari. Moji roditelji jesu divni na neki način. Vole brata i mene i puno toga nam priušte. Ja samo ne želim da se jednog dana probudim sa saznanjem da imam 30 ili 40 godina i ništa iza sebe. Hvala vam unaprijed! Jenny
Draga Jenny,
iz Vašeg pisma sam stekla dojam da Vam je problem zauzeti se za sebe, jasno izraziti svoje misli i osjećaje i postaviti granice roditeljima. Kako niste postavili konkretno pitanje, voljela bi ja Vama postaviti nekoliko pitanja. Kako su povezani Vaše nezauzimanje za sebe i postizanje nečega u životu? Što želite za sebe? Kako zamišljate svoju budućnost? Što možete poduzeti u sadašnjosti da bi Vaša budućnost izgledala tako kako je zamišljate?
U pismu navodite da imate 20 godina (punoljetni ste), da ste zrela i odgovorna osoba i da ne postoji opravdan razlog zbog kojega bi se Vaši roditelji ponašali na ovaj način. Iz pisma nisam uspjela iščitati jeste li već razgovarali s roditeljima, no ako niste svakako smatram da bi bilo dobro da to učinite. Možete im reći kako se osjećate zbog toga što Vam sve zabranjuju, možete im ukazati na to da s obzirom na Vašu dob ne postoje nikakve prepreke da samostalno donosite odluke (dapače, rekla bi da je to poželjno), možete zajedno doći do rješenja koje će biti zadovoljavajuće i za njih i za Vas.
Kako se zauzeti za sebe, kako im postaviti granice? Prije svega moram napomenuti da je izražavanje vlastitih želja i potreba (na prihvatljiv način) sasvim u redu i da to nije nešto zbog čega bi trebali osjećati krivnju. Kako Vam se ne bi dogodilo da u sebi nakupljate neizražene osjećaje i kako bi bili u stanju izboriti se za sebe, važno je da reagirate svaki put i da jasno, nedvosmisleno i bez povišenih tonova izrazite svoje misli i osjećaje. Nešto više o zauzimanju za sebe možete pročitati u slijedećim člancima:
http://www.ordinacija.hr/budi-sretan/sretno-dijete/asertivnost-medu-mladima/
http://zena.hr/clanak/ostalo/ne_asertivnost_-_naucite_izraziti_svoje_misli_i_osjecaje/10476
Nadalje, možda ne bi bilo loše da se zajedno s roditeljima obratite stručnjaku koji će im ukazati da njihovi postupci nisu primjereni Vašoj dobi i eventualno saznati razloge koji su u pozadini njihova ponašanja.
S obzirom da na njihovo ponašanje ne možete utjecati već jedino na vlastito, savjetujem Vam da činite promjene upravo u vlastitom ponašanju – reagirajte, budite asertivni! U osnaživanju Vam može pomoći stručnjak koji će Vam biti podrška.
Želim Vam puno sreće.
Kristina Bačkonja, dipl. psiholog i NLP trener