Nije lijen, ali nije baš za neke pretjerane fizičke aktivnosti. Upisan je u školicu sporta prije nekih 2-3 mjeseca. Ima želju da ide na plivanje, ali to će biti moguće tek kada izvadi cjevčice iz ušiju za neka 3 mjeseca. Moje brige se svode na sljedeće: jako često sam primijetila da kada dođemo po njega u vrtić, on se igra sam, a ako nije sam onda se igra sa djevojčicama. Kad ga pitam kojih igara se igra s njima, on kaže mame, tate i djece... Kroz priču s njim shvatila sam da te igre nisu "seksualne" prirode nego je to oponašanje svakodnevnih aktvnosti mame i tate: odlazak na posao, pa pravljenje ručka, kupanje djeteta, odlazak u prodavnicu i slično. Dakle, oponaša nas. Na pitanje igraš li se nekada sa dječacima, uvijek izvrda odgovor ili kaže da mu nisu dali da se igra, ili su mu rekli da uzme drugu igračku ili slično. Teta je isto potvrdila da se igra ponekad i s dječacima i s djevojčicama ali da se u 80-90% vremena igra sam. Također da nije asocijalan, da priča s tetama, da je jako inteligentan i bistar i da bi najviše volio pričati s njima nego se igrati s prijateljima. Ja sam više puta mu dala da ponese koji autić ili slično i da se igra s dječacima "muških" igara. Ali se sve opet svede da se više igra sam nego s njima. Još jednom napominjem da je pričljiv, ali nekako teško se upušta u igru s djecom, tj dječacima. Iskreno, moj najveći strah se svodi na to da će ga djeca zezati da je "ženskonja" ili curica i da će na kraju tako etiketiran biti izopćen iz "muškog" društva i biti prihvaćen jedino kod curica. Molim za savjet kako da ga animiram da se igra više sa svom djecom u principu, a onda se dječacima. Pozdrav i hvala, Ivana
Draga mama,
da bi se Vaš dječak igrao s dječacima, važno je da zna igre koje se igraju dječaci njegove dobi. To su najčešće igre borbi između superheroja koji se bore, ubijaju, pa opet oživljavaju i tako iznova. Koliko se Vaš dječak igra takvih igara?
Imala sam jednom jednog dječaka na terapiji igrom sa sličnim problemom – igrao se samo sa djevojčicama i nikako nije znao ostvariti kontakt s dječacima, a želio je to. Ono što mu je bilo dozvoljeno kroz terapiju igrom, da se igra tipičnih igara za njegovu dob – dakle borbe.
Ponekad roditeljima, osobito mamama, taj oblik igre nije drag jer im se čini da to jako lako može otići u agresivno ponašanje, i kao da se tim igrama djetetu dozvoljava da bude agresivan. No, istina je potpuno suprotna. Iako naravno može doći do pretjerivanja u takvoj igri, to je važan oblik igre za veliku većinu dječaka u ovoj dobi. Stoga, ako prepoznajete da ste ikada na bilo koji način „zabranili“ svom dječaku da se igra na taj način, tada ono što možete jest kupiti mu akcijske figure i uz poticaj, omogućiti da razvije prirodnu dječačku igru.
S druge strane, ako je jako nadaren i verbalno jak, tada ga možda ovaj tip dječačke igre, tipične za njegovu dob ne privlače, već ga možda više privlači drugi tip igre. U tom slučaju, bilo bi poželjno da mu pronađete prijatelja s istim interesima, kako bi se s njim mogao igrati na način koji im više odgovara. Ako nema u njegovoj vrtićkoj grupi takvog dječaka, djevojčica, možda ima u nekoj drugoj.
Djeca koja su nadarena, obično odskaču od drugih, pa je poželjno pronaći nekoga tko im je sličan kako bi se lakše razumjeli. Knjiga „Odrastanje Kaina – emocionalno sazrijevanje dječaka“ od psihologa Dana Kindlona i Michaela Thompsona bi Vam isto mogla biti korisna.
Sretno,
Tatjana Gjurković, dipl.psihologpsihoterapeut, certificirani terapeut igrom