Njegov otac je u drugom mjesecu trudnoće završio u zatvoru i tamo uz viđanja otprilike jedanput mjesečno - ovisno o materijalnim mogućnostima - ostao gotovo šest i pol dugih godina. Ja sam bivša ovisnica o heroinu. Kada sam rodila, skinula sam se i apstiniram već gotovo osam godina. Bilo mi je teško, bili smo podstanari moj sin i ja, živjeli smo u sobici od 17 kvadrata s upotrebom zajedničkog wc-a i kupaonice. Radila sam sve i svašta, dizali smo se u cik zore, trčali u jaslice/vrtić, pa na posao. Spadala sam s nogu ali uvijek sam manje - više pronašla vremena za to savršeno biće koje mi je spasilo život. Trudila sam se da mu ništa ne nedostaje, a najmanje ljubavi kad već tate nije bilo. Uvijek sam mu lijepo pričala o tati, ali on je bio prilično apstraktan pojam za dijete. Moj sin bio je dobar ko kruh, mogla sam ga pustiti samog kada bi morala na posao a on bi bio bolestan i on bi se sam pazio a bio je petogodišnjak, uvijek je imao razumijevanja kada ne bih imala novaca za nešto što bi želio, bio je dobar, kulturan, lijepo odgojen...
S njegovim ocem sam prekinula jer nisam vjerovala da bi nakon toliko godina mogao izići iz zatvora kao bolja osoba ali redovno smo ga posjećivali. Kada je izašao, sin je imao 5.5 godina. Promijenio se. Dokazao mi se i pomirili smo se. Preselili smo u drugi grad, sinu smo, jer je rođen na granici, a i da mu damo vremena da se prilagodi - stopirali upis u školu. Nije nam se činio ni fizički ni emocionalno spreman. Prije godinu dana rodila sam kćerku. Sve mu se skupilo... tata s kojim odjednom mora dijeliti mene, novi grad, novi član obitelji... Prema mužu je grozan, kao da se natječe s njim, bezobrazan je, ne sluša ga.
Muž ponekad ima krivi pristup - muški, očekuje od njega disciplinu i poštovanje, a sam nije spreman popustiti. Imam osjećaj da ako ovako nastave, za par godina morati ću ih rastavljati u fizičkim obračunima. Muž njega strašno voli, da ne bi bilo zabune, ali toliko su zapravo slični da ne mogu skupa nikako. U školi je outsider, nije se uklopio, drugačije govori, navija za drugi klub, ne zna se nametnuti a i nije tipično zaigrano, razmaženo dijete. Puno radim s njim, svaki dan po dva - tri sata a opet loš je, loše čita, piše, brzoplet je, bojim se što će biti. Počeo je skrivati zadaću da je ne bi morao pisati. Postao je nezahvalan i ne poštuje ni mene više. Sa sekom je dobar, pričuva je, brine se ali sam ga uhvatila par puta da ju udara, trese, ružno govori. Stalno ga moramo kažnjavati - zabrane izlazaka, mobitel mu oduzmemo, tv, PC...i svejedno je tvrdoglav.
Kako je iz brižnog i milog djeteta kojem si mogao sve objasniti i pouzdati se u njega postao takav?
Muž je malo hladniji, ali tipično muški, griješi kao i mi svi ponekad, razgovara s njim, provodi vrijeme, trudi se. Ne znam što više učiniti. Razgovor ne pomaže, kazne ne pomažu, batine isto...
Molim Vas za Vaše mišljenje jer sam na rubu. Za 2 tjedna krećem raditi i bojim se da će postati još gore.
Poštovana mama,
iz Vašeg pisma sam osjetila očaj i jednu nemoć u situaciji koja Vas je zatekla. Vjerujem da Vam je izuzetno teško.
Nažalost, ponašanje Vašeg sina je najvjerojatnije samo simptom dugogodišnje situacije koja je evidentno loše utjecala na njega. Izostanak tate u najvažnijem razdoblju života, samostalnost u puno preranoj dobi, iznenadni dolazak tate u život, rođenje sestre, preseljenje, polazak u školu... To su stvari koje bi i na odrasloj osobi ostavile posljedice, a kamoli na djetetu od 8 godina. Vjerujem da je Vama kao majci u tom razdoblju bilo vrlo teško, da ste se borili kako ste najbolje znali i mogli i rezultat toga je da je Vaš sin bio suočen s preteškim izazovima s obzirom na njegovu kronološku dob. Kada se od djeteta očekuje pouzdanost i odrasle reakcije u preniskoj dobi – tada negdje mora „puknuti“.
S obzirom da Vaš mališan probleme ima i u školi, moj savjet bi bio da ga što prije odvedete negdje na opsežnu psihološku obradu. Ono što bi svakako bilo dobro (a što će Vam možda savjetovati i nakon procjene) jest da dijete, ali i sebe kao roditelje, uključite negdje u tretman kod dječjeg psihologa. Moja preporuka bi bila terapija igrom za njega. Vaš dječak će tako negdje proraditi sve što ga muči, a Vi kao roditelji ćete dobiti savjete kako se postaviti u odnosu s njim u raznim situacijama. Ono što bi još naglasila je da je izuzetno važno da to učinite što prije dok se ovi problemi na nagomilaju i postanu teži.
Šaljem Vam podršku.