Prva pristupa starijoj djeci koja se igraju, ali često bude odbačena jer ju okarakteriziraju kao "malu". Jedan dan smo bili na jednom rođendanu i par curica od 4-6 godina su crtale. Moja curica je došla do njih i pitala "cure jel se mogu igrati sa vama?" i jedna od njih je odgovorila "Ne, ti si premala ti imaš 2,5 godine, a mi 4" . I ja sam ostala zatečena i nisam znala kako reagirati jer se ona rastužila i ostala sam zapravo zatečena grubošću te curice koja je izgleda glavna u društvu": Molim Vas odgovor da li je ona premala da se sama priključi igri, da li sam ja možda trebala pristupiti s njom tim curicama i pitati da li se ona smije igrati s njima? Jer da sam to napravila one joj naravno ne bi rekle "ne". Da li njoj to ruši samopouzdanje? Ne znam kako da postupim, kako da joj objasnim da to što ta curica radi i govori nije lijepo. Da li je možda još uvijek ja moram uvoditi u igru ili da ju pustim da se trudi sama? Jer ona svaki put svakom djetetu u parku priđe i pita "kako se zoveš" i "koliko imaš godina", a djeca često ne odgovore pa ona ostane zbunjena i pomalo tužna. Unaprijed hvala na odgovoru, zabrinuta mama R Draga mama,
čini se da Vaša djevojčica ima sjajne socijalne vještine – pristupanje drugoj djeci i pitanje za zajedničku igru. Budući da ima te socijalne vještine, nema potrebe da joj Vi asistirate u tome. No ono što je važno da Vi činite jest da joj pomognete da se nosi s tim kada joj druga djeca ništa ne odgovore ili kada joj kažu „ne“. Razmislite kako se ona tada osjeća – tužno, razočarano, možda i frustrirano. Sve je to normalna reakcija u takvoj situaciji.
Ono što je dalje Vaša uloga je da joj to kažete kako bi učila imenovati svoje osjećaje i prepoznala svoje potrebe – „Vidim da si jako tužna što te curice nisu prihvatile u igru“. Ovaj dio je jako važan, jer tako ćete njoj dati do znanja da ste tu za nju, da prihvaćate njezine osjećaje i da ju razumijete.
Nakon toga ju možete pitati (budući da je tako verbalno jaka), „što bi sada mogla učiniti?“. Dakle, ovim pitanjem je potičete da razmišlja o svojim opcijama umjesto da joj nudite rješenje (potičete je na vlastito rješavanje problema uz Vašu prisutnost/podršku) – ako su mi te curice rekle „ne“, što mogu sada učiniti: a) hoću li ih ponovno pitati, b) hoću li im privući pažnju tako da budem zabavna/duhovita c) hoću li sama početi crtati, d) hoću li naći nekog drugog s kim se mogu družiti?
Ovim pristupom učite je da je ok sve što osjeća u takvoj sitauciji, da ona nije ta koja je odgovorna što je curice neće pitati te da uvijek ima opcije. Time ćete joj pomoći da se njezina slika o sebi, koja se sada gradi, ne temelji na negativnom doživljaju sebe, već na tome da je „ne“ sastavni dio života, i da se ona može, unatoč tom trenutnom razočaranju, osjećati OK i da je ona sama OK.
Sretno,
Tatjana Gjurković,
dipl. psiholog, certificirani terapeut igrom