Izbjegavam društvo, imam napadaje panike i osjećam konstantnu zabrinutost

Poštovanje, prije 3 mjeseca počeli su moji problemi. Imam 21 godinu i kada izađem s društvom u grad, uznemirim se, nastaju mučnine, pritisak u vratu i krajnji ishod bude povraćanje.

shutterstock_1735801265.jpg

U početku sam mislila da sam pokupila virus s mora, dok se to nije počelo sve češće događati. Prestala sam izlaziti i problemi su ubrzo nestali. Nakon toga, htjela sam se suočiti s a tim i povraćanje je prestalo, ali mene više ništa ne ispunjava, sve mi je nezanimljivo, život mi nema svrhu niti cilj i zbog tog stanja i razmišljanja dobivam napadaje panike. Sve to otežava mi svakodnevnicu, ne radim više stvari koje sam prije radila, jer me ovi osjećaji i razmišljanja sputavaju. Srce mi ubrzano lupa, imam osjećaj da će iskočiti. Osjećam stalnu nervozu, nemir, zabrinutost. Izbjegavam društvo, ne želim da oni znaju, a s roditeljima sam razgovarala o problemu. Molim vas pomognite mi. Hvala

Odgovor:

Draga čitateljice,

vjerujem da ti nije lako i mislim da si zaista hrabra i spremna raditi na svom problemu budući da si prvi korak već učinila – javila si se nama. Ne znam kako su tvoji roditelji reagirali, no nadam se da si od njih dobila podršku. Ako sami nisu prošli isto što i ti, možda ne mogu potpuno razumjeti kroz što prolaziš no to ne znači da ti ne mogu biti velika podrška i pomoć.

Svjesna sam da ne želiš da tvoje društvo zna s čim se suočavaš no imaj na umu da jako velik broj mladih ima slične probleme kao i ti (to mogu reći iz vlastitog iskustva u radu s ljudima). O tome nažalost nitko ne priča zato jer misli da će ga drugi na neki način osuđivati, da neće razumjeti itd. No u isto vrijeme s istim mislima se bori i netko u njegovom društvu. Ali jedan za drugoga ne znaju.

Moj savjet je da potražiš pomoć psihoterapeuta, a po potrebi i specijaliste psihijatra. U pojedinim situacijama su lijekovi neophodni za prvu ruku da bi se stanje stabiliziralo kako bi osoba mogla raditi na problemu. To nije uvijek slučaj, no nekada lijekovi mogu znatno olakšati osobi da bolje funkcionira. Oni nikada nisu trajno rješenje već samo prva pomoć. Zamisli lijek kao udlagu koja pomaže čovjeku sa slomljenom rukom. Ona je tu dok kost ne zacijeli, a potom kreće terapija. Slično je i u ovoj situaciji: lijek pomaže da se stanje stabilizira a psihoterapija je zapravo ključna i radi na uzroku problema. Imaj na umu da je nekada i samo psihoterapija dovoljna – sve ovisi o tome kako se osoba osjeća. Kako god bilo, svakako bi se prvo trebala javiti stručnjaku psihoterapeutu te onda u dogovoru s njim odlučiti što i kako dalje.

Šaljem ti podršku.