Puno razgovaramo s njom i to često daje pozitivne rezultate. U obitelji je jedinica i nema društva djece u blizini iako živimo u gradu i to me malo zabrinjava. Ide u vrtić već drugu godinu za redom i tete mi se žale da se moja djevojčica plače za svaku sitnicu npr. ako ne nađe hlače, zaboravi igračkicu u garderobi iako zna gdje joj je ta stvar ona plače i ne odlazi po to. To se počelo događati i doma iako joj ja kažem da ću joj pomoći samo treba tražiti, isto kao i tete u vrtiću. Vidim da su tete u vrtiću zabrinute i kažu mi da joj nedostaje samopouzdanja. Molila bih Vas za savjet Maja Draga mama,
jako je lijepo što promišljate o tome kako pomoći Vašoj djevojčici da se osjeća sigurnije u sebe. Čini se da imate jednu senzibilnu djevojčicu kojoj treba pružiti puno podrške i ohrabrenja, ali i priznati njene osjećaje koji se sada javljaju (nesigurnost, zabrinutost, strah...). Npr. kada je uznemirena jer nešto ne može pronaći empatički joj recite: „Vidim da te baš muči to što ne možeš pronaći...“. Važno je da joj se osvještava ono što osjeća i kako reagira u određenim situacijama.
Kako biste pomogli Vašoj djevojčici da se ubrza njen razvoj samomotivacije i samokontrole bilo bi dobro da se više usmjerite na rečenice ohrabrenja umjesto na pohvale. Naime, ohrabrenje se usmjerava na unutarnju evaluaciju i doprinos koji dijete daje (trud). Roditelj koji ohrabruje dijete na taj način, uči ga da prihvati svoje nedostatke, da uči iz svojih pogrešaka (pogreške su odlična prilika za učenje), da vjeruje u sebe te da se osjeća korisno. Kada se komentira djetetov trud, treba paziti da se ne vrednuje samo ono što su učinili. Stoga bi bilo ponekad bilo dobro da umjesto riječi koje se odnose na vrednovanje (dobar, odličan i sl.) se koristite riječi ohrabrenja koje pomažu djeci da vjeruju u sebe. Djeca koja osjećaju da je njihov trud ohrabrivan, vrednovan i cijenjen, razvijaju osobine upornosti i odlučnosti te postaju dobra u rješavanju problema.
Kada se dijete jako trudi nešto postići, umjesto da mu predložimo da mi to učinimo za njega ili da mu, kada ostvari cilj, kažemo "bravo", možemo mu uputiti riječi ohrabrenja koje upućuju na prepoznavanje truda i napretka. Pa bi tako u trenutku kada se dijete trudi samo obući jaknu i dohvatiti drugi rukav, iako mu to baš i nije jednostavno, mogli reći neku od sljedećih rečenica: "Nisi odustajao/la sve dok nisi shvatio/la.", "Zaista si se jako trudio/la oko toga.", "Uspio/uspjela si! Sama dohvatiti rukav" ili "Wow, kako si napredovao/la u tome da se sam/a obučeš“.
Također, važno je da roditelj djetetu daje do znanja da vjeruje u njega. Pa se stoga npr. u trenutku kada dijete razmišlja o tome kako bi mogao složiti dvorac od kockica može izgovoriti i neka od rečenica koje iskazuju povjerenje, kao što su: "To je teško, ali siguran/na sam da ćeš uspjeti." "Čini se da imaš plan.“ "Poznavajući tebe, siguran/na sam da će sve biti uredu.“ ili "Imam povjerenje u tebe. Shvatit ćeš to.“ Uz to, kada se dogodi da nam dijete nešto pomogne učiniti, dobro je koristiti ohrabrujuće rečenice koje se usmjeravaju na doprinos i uvažavanje. Npr. "Baš je obzirno od tebe to što si mi pomogao/la nositi stvari" ili "Cijenim što si sve igračke vratio/la na svoje mjesto.“
Ono što je potrebno jest da se postigne balans između pohvala i ohrabrenja, odnosno potrebno je postići ravnotežu između toga da se dijete uklopi u okolinu i bude prihvaćen i toga što dijete samo misli o sebi i važnosti koje si samo daje.
Uz puno strpljenja i nježnosti, vjerujem da će se Vaša djevojčica početi lakše nositi s izazovima svakodnevice te se osjećati osnaženo.
Tea Knežević magistra psihologije, praktičarka terapije igrom