Navečer, nakon pranja zubića, ušuškavanja u krevet u njegovoj sobi, molitve, puse, ponekad i priče, ugasimo svjetlo, poželimo mu laku noć i izađemo na donji kat u dnevnu sobu. Vrata mu ostaju otvorena i svjetlo gori u hodniku. Tada nas on počne dozivati, često krene i plakati. Kaže kako ne može spavati, da se boji. Kad ga pitam čega se točno boji, ne zna objasniti. Svega. Pokušavala sam na mnoge načine lijepo pričati s njim, rekla mu da ga razumijem, da smo mi doma i ničega se ne mora bojati, da ću doći za 5 minuta pogledati ga, ali to često ne upali. Imam osjećaj da se ti strahovi samo pojačavaju. Svake noći nam dolazi potiho u krevet, između mene i supruga, i dalje spava tamo. Ako mu ne dopustim, onda glasno plače u strahu u sobi, ne mogu ga smiriti, a ne mogu ga ni tako ostaviti, osjećam mu u glasu da se jako boji. Imamo i mlađeg sina, starog 7 godina, koji normalno zaspi uz poljubac i spava cijelu noć u svojoj sobi. Već 5 godina si govorim da će to proći, da će odrasti, ali nema pomaka. Molim Vas za neki savjet, mi smo ostali bez ideja. Puno Vam hvala! Marta
Draga Marta,
sigurno je vrlo iscrpljujuće nositi se sa strahovima Vašeg dječaka. Strah Vašeg sina je pretjeran i iracionalan, ali je njemu vrlo stvaran. Kao što navodite, sami ste primijetili da osjećate u glasu da se jako boji. Znam da ste dali sve od sebe kako bi mu olakšali strahove i pokušali objasniti da je na sigurnom, no za razliku od odraslih, djeca se ne mogu suočiti sa strahovima kao odrasli ljudi te im u tome treba pomoć njihovih najbližih. Iako ne mogu točno znati, iz Vašeg pitanja pretpostavljam da on nikada nije uspostavio rutinu samostalnog spavanja. S obzirom na njegovu dob i utjecaj koji ovakva rutina može imati na njegovo samopoštovanje i sliku o sebi važno je da počne proces odvajanja i samostalnog spavanja. Prvenstveno, treba imati na umu da mijenjanje bilo kakve rutine treba ići postepeno. To ne znači da se dijete treba ostaviti u sobi i zahtijevati da se samo umiri i zaspi (ako mu je to izuzetno teško), ali postepeno odvajanje i učenje djeteta da se može osjećati opušteno i sigurno čak i kada netko od Vas nije tik do njega u trenutku zaspavanja, važna je za svako dijete. Odlično je što već imate ritual prije spavanja (pranje zubića, ušuškavanje i molitva). Nakon što Vas počne dozivati važno je svaki puta odgovoriti dolaskom k njemu. Time mu dajete do znanja da ćete uvijek biti tu za njega i da je siguran. Pokušajte biti uz njega dok ne zaspe, držati ga za ruku ili samo sjediti kraj kreveta. Recite mu da znate kako se boji i da ćete biti tu za njega. Daljnji razgovori su sasvim nepotrebni, jer bi se vjerojatno samo ponavljali. Na taj način sigurno nećete postići cilj, već ćete se samo umoriti od silnog razuvijeravanja. Nakon nekog vremena pomaknite se dalje od kreveta i sjednite kraj vrata. Postupak ponavljate dok će on moći samostalno zaspati bez da Vas ima na vidiku. Naravno, ako Vas koji puta zazove vratite se.
Spomenuli ste da Vam svake noći dolazi potiho u krevet. U tom trenutku je bitno da ga Vi ili suprug nježno odvedete natrag u njegov krevet i budete tamo dok ne zaspi. U ovome treba biti dosljedan – svaki puta kada dođe zajedno se vratite u njegov krevet. Vjerujem da Vam ovaj proces može izgledati izuzetno naporno i iscrpljujuće, no važan je kako bi Vaš sin ponovo stekao povjerenje u svijet koji ga okružuje. Također, ovo neće trajati vječno te ćete zajedno doći do trenutka u kojem će cijela obitelj mirno spavati. Upravo iz tog razloga važno je da se postupak odvajanja provede s ljubavlju i strpljenjem koje će kasnije imati velike benefite na njegov daljnji razvoj.
Puno strpljenja Vam želim,
Jelena Borić, magistra psihologije