Primjerice, plakao je na satovima taekwondoa i tražio da budem u dvorani dok vježba (nakon što ga je godinu dana najnormalnije trenirao, da ne kažem da je od 4. godine išao na atletiku pri čemu nije bilo nikakvih problema kod ostavljanja na satu). On čak ne želi ostajati u igraonicama na proslavi rođendana svojih prijatelja i traži da ija ostanem ili stojim ispred da me vidi. Ne znam je li to povezano s jednim događajem, kada je nakratko bio zainteresiran za nogomet, pa sam za vrijeme treninga, s ostalim mamama čekala u kafiću kluba gdje je trenirao i znao je da sam tamo, međutim oni su trenirali na terenu odmah preko puta ceste (zaista neznačajna udaljenost) i trener ih je pustio par minuta ranije te je on uplakan doša do mene i pitao me da zašto ga nisam čekala (zatekao me u trenutku kad sam baš kretala prema 15-tak metara udaljenom terenu). Nije mi bilo jasno zašto ga je to toliko uznemirilo, jer sam mu rekla i znao je gdje ga čekam, ali eto...taj stah traje i danas. Kad sam ga pitala u čemu je problem, rekao da me se sjeti (npr. za vrijeme treninga) i da mu falim i čini mu se da me dugo nema. Inače, u vrtić se priviknuo bez ikakvog problema, odvaja se od mene (i tate) kad ide kod bake ili na spavanje kod naših prijatelja koji imaju djecu s kojima se voli družiti... Bojim se da bi moglo biti problema s odlaskom u školu koja nas čeka na jesen, iako i sam kaže da mu je već dosta vrtića i da mu je tamo dosadno. Kako da reagiramo na takve situacije? Inače je senzibilno dijete i pomalosramežljiv u stvaranju prvih kontakata. Unaprijed vam zahvaljujem na odgovoru i pomoći. Mama2282
Draga mama,
senzibilnost vašeg djeteta je jedna od karakteristika temperamenta i jako je važno kakav pristup vi i ostali u njegovoj okolini imate. Sjetite se te situacije s nogometnog treninga kada se javio strah od odvajanja od vas: Kako ste vi reagirali tada? Koliko je vama nakon te situacije bilo teško odvojiti se od sina? Gajite li sada i vi neke strahove za njega kada ga negdje ostavite? Odgovori na ova pitanja dat će vam uvid u kojoj mjeri njegova separacijska anksioznost ima veze s njegovim iskustvom, a u kojoj mjeri ima u odnosu s vama.
Ako shvatite da i vi nakon onog događaja gajite strahove za njega, te da je i vama jako teško odvojiti se od njega, tada bi bilo dobro da razmislite kako biste mogli svoje strahove smanjiti.
Svakako bi bilo dobro da sa svojim djetetom porazgovarate o strahovima koji ga muče. Nikako ga nemojte odmah uvjeravati da se nema čega bojati, da su njegovi strahovi besmisleni jer će to umanjiti vrijednost njegovih osjećaja a i sigurno zatvoriti put prema razgovoru i njegovom povjeravanju. Razgovor možete započeti na način da mu kažete: „Meni se čini da si jako uplašen jer nisi siguran gdje sam ja i hoću li doći po tebe. Kako bi ti bilo lakše, odnosno što bi ti pomoglo da se osjećaš sigurnije?“. Sami mu možete ponuditi neke opcije – primjerice, neka ponese sa sobom nešto što voli i što će ga podsjećati na vas kada niste u blizini, te mu reći da se sjeti rečenice poput: „Strah me je, ali sve je u redu“.
Također, kako se djeca često vesele igri a ona im ujedno pomaže i olakšava odvajanje od roditelja, možete svom djetetu reći da misli na to kako ćete se kasnije (kada trening završi) zajedno igrati. Dakle, kada ste sami dogovorite se s njim čega bi se mogli zajedno igrati kada se vratite doma. I tada se naravno toga obavezno držite. Nadam se da će Vam ovi savjeti biti od pomoći. Želim vam puno sreće.
Kristina Bačkonja, dipl. psihologCentar Proventus