Trebalo mu je godinu dana da prestane plakati, nije se družio s ostalom djecom i samo je sjedio kraj prozora i čekao mamu da dođe po njega. Vezao se za jednu tetu i kada bi bila druga, stvar je bila još gora. U međuvremenu prilagodio se, našao prijatelja, ponekad ujutro plače ali čim odemo i obavimo rituale mahanja i sl. počne se igrati i sve je normalno. Van vrtića se povremeno druži s vršnjacima ali samo sa poznatima. Na preporuku psihologa upisali smo ga na sport van vrtića, engleski u vrtiću (što više druženja sa vršnjacima) i tamo se normalno uklopio, ali isto tako nakon više dolazaka punih suza. Danas smo trebali biti na rođendanu (u igraonici) gdje je slavljenica bila prijateljica iz vrtića i većina djece iz grupe. Sve je bilo dogovoreno i znao je kamo ide, međutim kad smo došli tamo počeo je plakati i moliti da ga ne ostavljamo. Bilo je 20-ak djece (15-ak koje viđa svaki dan u vrtiću). Sve u svemu to se događa u svakoj novoj situaciji (odlazak u kazalište, izlet, kino sa vrtićem, njegov rođendan u vrtiću....) gdje i on sam poslije kaže kako mu je bilo dobro. Molim Vas za savjet kako se postaviti, u čemu je problem, kako da pomognemo i njemu i sebi? Hvala. Tata M.

Dragi roditelji,

Prvo ću se osvrnuti na period adaptacije, koji je kod svakog djeteta individualnih karakteristika i različitog trajanja.

U tome će mi pomoći dio članka kojeg smo napisale kolegica Gjurković i ja, pa ću nas citirati:

Dužina trajanja separacijske anksioznosti ovisi o načinu na koji roditelj odgovara na djetetov strah od odvajanja te o osobinama ličnosti djeteta. Da bi dijete doživljavalo manje straha zbog odvajanja od roditelja, ono se treba prilagoditi na novu situaciju, okolinu, ljude. Prilagodba na novu situaciju u prosjeku traje dva tjedna, no može trajati mnogo duže pa čak i cijelo predškolsko razdoblje. Ako zbog separacijske anksioznosti, dijete nije u stanju slijediti svakodnevne aktivnosti, tada to može ukazivati na ozbiljnije poteškoće. Faktori koji mogu doprinijeti separacijskoj anksioznosti: • umor • bolest • promjene u obiteljskoj rutini • promjene odgajatelja ili rutine u vrtiću • način na koji se roditelji odnose prema djetetovom strahu od odvajanja.

U početku bebina života majka i dijete nalaze se u tzv. zdravoj simbiozi koja je potrebna za preživljavanje djeteta, ali isto tako i za emocionalni razvoj i socijalizaciju.

Majka i dijete, međutim, ne mogu vječno ostati u takvoj simbiozi. Roditeljstvo se između ostalog odnosi na pripremu djeteta za samostalan život i, kada dođe vrijeme za to, dozvoljavanje djetetu da se odvoji. Odlazak u vrtić najčešće je prvo iskustvo odvajanja, kako za dijete tako i za majku Ukoliko ne postoji adekvatna priprema, to odvajanje može predstavljati ozbiljan problem za obije strane.

Dječji separacijski strah sasvim je normalna faza u razvoju djeteta, no ono što još može dodatno „pogoršati „ situaciju jest roditeljski strah od odvajanja. Naime, roditelji vrlo često nenamjerno potiču separacijski problem svojom vlastitom anksioznošću, koju je od djeteta vrlo teško sakriti. Ako postoji bilo kakav problem s roditeljske strane vezan uz odlazak djeteta u vrtić, on će vjerojatno izaći na vidjelo, makar ga ne izgovorili – govorna komunikacija nije jedini način kako dijete „čita“ naše poruke.

Ako roditelj ne vjeruje da će djetetu u vrtiću biti dobro, u to neće vjerovati ni dijete, ma koliko mu pričali o tome kako je u vrtiću jako lijepo i kako će se tamo zabavljati, učiti i igrati s drugom djecom. Naprotiv, biti će zbunjeno dvostrukim porukama koje su mu upućene, jednu na verbalnoj, a drugu na neverbalnoj razini. Na verbalnoj razini je upućeno „sve će biti u redu, u vrtiću je jako lijepo“, a na neverbalnoj (onoj dubljoj) razini poruka je „joj, joj, hoće li sve biti u redu?“.Vjerojatno ste se i vi u životu našli u situaciji kada vas je netko tješio, a da i sam nije vjerovao u to što govori. Vjerujemo da se niste osjećali utješenima. Isto tako niti dijete se ne osjeća sigurno, ukoliko osjeća vašu vlastitu nesigurnost. Zbog toga je prva zadaća roditelja koji dijete po prvi put odvaja od sebe, stjecanje čvrstog uvjerenja da je to dobro za dijete i njegov razvoj. To je nepobitna činjenica – svi smo svjesni da se dijete u određenoj životnoj dobi treba odvojiti od roditelja kako bi se socijaliziralo sa svojim vršnjacima i drugim ljudima – dijete mora jednog dana, kao odrastao čovjek, samo funkcionirati u društvu, a to se neće dogoditi samo od sebe.

Kako možemo steći to uvjerenje? Prije svega – informiranjem. Informirajte se o sredini u koju odlazi Vaše dijete. Ako je to odlazak u vrtić, razmislite što bi mu tamo moglo nedostajati i postoji li mogućnost kompenzacije za to: • omiljena igračka, • teta u vrtiću s kojom je prethodno stvorilo neki odnos, • dijete iz susjedstva koje ide u istu grupu, a koje Vaše dijete već poznaje i slično • ako je moguće, dogovorite se s odgajateljicama i ako Vam vrijeme to dozvoljava, posjetite vrtić i provedite nekoliko sati (ili dana) u vrtiću zajedno s djetetom i odgajateljicama prije nego što dijete prvi put ostavite samo s njima i drugom djecom. Ovakav, postepeni način informiranja o novoj sredini, stvaranja novih odnosa i usvajanja znanja o okolini pomoći će i Vama i djetetu da lakše prihvati odlaske u vrtić.

Što možete još učiniti? • igrajte se skrivača u poznatom okruženju – potrudite se da vas je lako pronaći, dijete će tako lakše naučiti da ćete se uvijek vratiti • neka dijete uvijek bude naspavano i sito kada ga ostavljate u nepoznatom okruženju • razvijte ritual pozdravljanja – rituali zbog svojih ponavljanja mogu olakšati djetetu razdvajanje jer baš kao što se rituali ponavljaju, tako se ponavlja i vaše vraćanje po njega; imajte na umu da to bude kratak pozdrav • otiđite bez mnogo priče oko toga – recite mu da će on ostati u vrtiću i da ćete se vratiti po njega nakon (ručka, spavanja..) i onda otiđite bez zastajkivanja i okretanja • izbjegavajte da dijete gleda televiziju sa sadržajima koji izazivaju strah – vaše dijete će vjerojatnije biti manje prestrašeno ako sadržaje koje gleda ne izazivaju strah • razgovarajte s djetetom kod kuće što će raditi dok vas nema; ukratko mu opišite dan; govorite mu o tetama koje će ga čuvati, da će mu dati piti kada je žedan i jesti kada će biti vrijeme za to • trudite se imati uvijek isti ritam tokom dana kako bi dijete moglo predvidjeti što će se dogoditi • ako se dogodi da jedan dan nećete doći u isto vrijeme kao i sve ostale dane, obavezno javite odgajateljicama da ćete zakasnite i zamolite ih da to prenesu vašem djetetu • pokažite djetetu da razumijete kako se osjeća, primjerice "Znam da želiš da ostanem. I ja bi voljela da mogu ostati, ali moram ići na posao." • čitajte mu priče o razdvajanju; razgovarajte o liku iz priče i što bi on učinio u djetetovoj situaciji • ponekad djeca kada su tokom dana u vrtiću, žele ostati duže budnim i odbijaju ići na spavanje – dajte im malo više vremena da provedu s vama • kada se vratite, dajte vrlo jasno na znanje djetetu da ste sretni što ga ponovno vidite; nemojte ga nikada kritizirati ili opominjati čim se vratite po dijete pred svom ostalom djecom i pred odgajateljem bez obzira što vam je odgajatelj rekao da je dijete učinilo tijekom dana. O takvim stvarima, razgovarajte kada dođete doma na samo s njim. U suprotnom se može pojačati strah od odvajanja kod djeteta.

Važno je znati: Dijete može plakati dok roditelj odlazi, a onda se, za samo 5 minuta, smiriti i zadovoljno se igrati. Kada roditelj dođe po njega, dijete se može ponovno uzrujati i početi plakati jer se sjetio da je bio "ostavljen". Takvim reackijama, dijete ne manipulira s vama – već je to normalno dječje ponašanje. Na taj način, ono vam govori da mu se još uvijek ne sviđa u potpunosti kada niste prisutni, ali uči nositi se s tim.

Važno je znati: Ponekad nakon što je dijete prošlo prilagodbu na novu sredinu i čini se da je sasvim zadovoljan tamo, te više ne pokazuje separacijsku anksioznost, ono može promijeniti ponašanje ako ostaje doma s majkom jer je primjerice rođeno drugo dijete. Dijete može imati izraženu potrebu da bude uz roditelje i može se činiti kao da regresira. No, i to je način na koji dijete prolazi kroz separaciju nakon što se ponovno osjeća sigurno. Ukoliko mu se dozvoli da ispočetka "visi" uz vas, kada će biti spreman za to, dijete će prestat s tim ponašanjem. Ako ga se odguruje od sebe ili očekuje da vrlo brzo odraste (primjerice da se brine za mlađe dijete više nego što je to primjereno za njegovu dob), tada će se nesigurnost djeteta u vas produbiti i ono će to nastaviti izražavati kroz ponašanje.

Što ako ništa ne pomaže? Djeca imaju različite osobine ličnosti i temperament zbog čega će neka djeca doživjeti izraženiji strah zbog odvajanja od druge. Ako se vaše dijete ne može smiriti navedenim metodama, potrebno je razmisliti o sljedećim stvarima: • Razmislite kako se pozdravljate s djetetom. Da li se išuljate kada vas dijete ne gleda? Kako predstavljate svoj odlazak – kao nešto normalno bez previše priče oko toga ili ga previše naglašavate? Da li se polako udaljavate, mašući i plačući sve dok vam se dijete izgubi iz vidokruga? Jednostavna i kratka rečenica "Vidimo se poslije (ručka, spavanja...), ljubavi" čini čuda za anksiozno dijete. Svojim postupcima ukazujete svom djetetu, da vaš odlazak nije velika stvar i da ćete biti zajedno doma tog istog dana. • Ponovno procijenite odgajatelje ili dadilju. Možda su osobe koje se brinu za vaše dijete neusklađene s njim ako je on i dalje anksiozan i žalostan kada ga ostavljate.

Druga je tema njegovo odvajanje, tj period prilagodbe, što je po mom mišljenju odraz njegova temperamenta. Ono što je jako dobro i pozitivno jest da je njegovo ponašanje takvo u početku i da poslije „druženja“ kaže da mu je bilo dobro. Jednostavno postoje djeca koja su po temperamentu takva da im je potrebno vrijeme da se prilagodi novoj situaciji.

Karakteristike temperamenta koje objašnjavaju zbog čega se vaš sinčić teže uklapa su:

PRVA REAKCIJA - odnosi se na djetetov odgovor na nove ljude, nove igračke, nove ideje…Pristupa li dijete ljudima ili stvarima bez oklijevanja ili je stidljivo, treba mu dugo vremena se opusti, te pristupa novim situacijama s oklijevanjem.

PRILAGODLJIVOST - odnosi se na to koliko je vremena djetetu potrebno da se prilagodi promjenama u okolini. Prilagođava li se lako i jednostavno, bez otpora ili je u otporu i potrebno mu je duže vrijeme. Dijete koje se lako prilagođava brzo će prihvatiti novu rutinu, dok će djeci koja se teže prilagođavaju biti potrebno vrijeme kako bi prihvatili promjene.

OSJETLJIVOST, SENZIBILNOST- hoće li dijete snažno reagirati ili uopće neće reagirati na „normalne“ promjene u okolini kao što su razina buke, sobna temperatura, mirisi, teksture, boje, bol…

* * *

Po mom mišljenu vašem je sinu jednostavno potrebno vrijeme da se uklopi u društvo i navikne na nove situacije. I kod odraslih možemo prepoznati razlike između ljudi koji se uklope odmah i onih kojima je potrebno vrijeme. Ako karakteristike temperamenta zamislimo kao kontinuum, onda se ponašanje vašeg sina nalazi izrazito na strani na kojoj je stidljivo ponašanje i na kojoj je potrebno vrijeme za prilagodbu. Puno vremena.

Vjerujem da on bolje funkcionira u malim grupama ili još bolje u odnosu jedan na jedan. Kada bi ga takvo ponašanje potpuno paraliziralo i kada ne bi razvijao nikakve odnose i kroz duže vrijeme, tada bi to bio problem i ja bih savjetovala da se obratite dječjem terapeutu.

Ono što bih vam savjetovala jest da ga prihvatite upravo onako kakav jest, da ga razumijete i budete njegujući u tim situacijama. Primjerice, ako se rasplače i ne želi negdje ići ja ga ne bih forsirala. Možda bih mu rekla da poznaje svu djecu i pitala ga želi li riskirati da se lijepo provede, ali ne bih forsirala. Rekla bih mu u redu, ako budeš htio poslije ćemo te odvesti, a ako ne gdje se sada mi idemo provesti. Naime, ako se stavimo u njegove cipelice, njemu je to strašno i teško pa mu ne trebamo otežavati.

Sin moje prijateljice je bio upravo takav. Nisu ga forsirali na ništa. Nekolicinu puta je izbjegao rođendanske proslave. Onda su ga upisali u školu klizanja i tu se polako počeo nalaziti. Otprilike u dobi vašeg sina. Tražio je da ga upišu u školu hokeja i danas ima puno manje „problema“ s prvim kontaktima.

Pratite ga u tome kakav je, a kada pokaže interes za nešto, lagano ga gurnite i „čuvajte mu leđa“. To će svakako pridonijeti razvoju njegova samopouzdanja i samopoštovanja. Ukoliko biste ga forsirali da čini nešto što mu je teško, uspoređivali ga s drugom djecom (vidiš kako drugi mogu…), objašnjavali mu da je to za njega bolje zapravo biste mu poručivali da nije dovoljno dobar takav kakav je. A on je super baš takav.

Takva vaša podrška pomoći će mu da s više povjerenja pristupa drugim ljudima.

Osim toga provodite vrijeme s njim i kada ste s njim budite baš tu usmjereni na njega, bez razmišljanja o obvezama, poslu… Provedite s njim barem sat vremena dnevno na takav način, usmjereni na njega u igri.

Želim vam sreću i uživanje u praćenju sina,

Jelena Vrsaljko, TA psihoterapeut, Centar Proventus