Razgovarala sam sa školskom psihologicom, kaže da je upao u adolescentsku krizu. Odnos prema školi mu se promijenio, nije ga briga za ocjene, reda jedinice, buntovan je prema autoritetu, roditelji su mu krivi za sve. Kraj je školske godine, a njega nije briga za učenje, za ništa. Vidim da s druge strane ima osjećaj krivnje, ali to pokazuje nezadovoljstvom, nebrigom, buntovnim ponašanjem. Inače društven je i voli izaći. Ne prihvaća ničiju pomoć, teško se s njim razgovara, navečer još i napravi nekakav plan što mora, ali sutradan ništa ne ostvari. Kaže "neka padnem, nije me briga". Očajna sam. Inače smo normalna obitelj, stariji sin je na fakultetu. Ako može kakav savjet.... Srdačan pozdrav. A.
Odgovor:
Draga mama,
vjerujem da vam kao majci nije lako proživljavati sve promjene u ponašanju vašeg sina – koje su, vjerovali ili ne sasvim normalne i muče i većinu drugih roditelja. Ono što nisam saznala iz vašeg pisma, a možda je povezano s ponašanjem vašeg sina, jest pitanje je li se u njegovom životu nešto značajno (značajno za njega) promijenilo u zadnje vrijeme? Postoji vjerojatnost da je njegovo ponašanje djelomično uzrokovano i promjenama koje je doživio u okolini.
U ovom periodu djetetova života je zapravo najteže ostati priseban, prihvatiti osjećaje svog djeteta i ne nametati mu logiku odraslih. Možda se čini nemogućim uvijek „čuti“ djecu i prihvatiti njihove osjećaje i to što žele. Primjerice, ako nam dijete kaže kako ne želi više ići u školu nije lako oduprijeti se potrebi da mu kažemo kako će ići i završiti diskusiju. Ako odbije sudjelovati u kućanskim poslovima, skloni smo zaletiti se i reći kako nikada ništa ne radi ili ga pak uspoređujemo s bratom, sestrom ili djecom susjeda „koji imaju sve petice i stignu pomagati u kući“. No, ipak je potrebno uvažiti njihove osjećaje i reći npr. „osnovna škola je obavezna i ja tu doista nemam nikakvog utjecaja i zapravo te ne smijem ispisati, ali reci mi što misliš o srednjoj školi“, što će ih potaknuti na nastavak razgovora. Uvažavanje njihovih osjećaja ne znači da ćemo automatski prihvatiti njihovu odluku, ali ako djeca osjete da smo ih čuli i da ih ne „napadamo“, veća je vjerojatnost da će razgovarati s nama i saslušati što im imamo za reći. Na taj ćemo način uspjeti poslati našu poruku i oni će tada najvjerojatnije uzeti u obzir naše stajalište i prihvatiti ono što mi predlažemo. To se neće dogoditi uvijek i ponekad djeca ostaju pri svom, no ovakav pristup zasigurno vrijedi isprobati.
S druge strane, smatram da djeca trebaju imati onoliko slobode koliko i odgovornosti: iznesite sinu svoja očekivanja od njega i pitajte ga što o tome misli, je li to za njega prihvatljivo (ako nije, pitajte ga što onda on predlaže a da ste oboje zadovoljni). Recite mu da ste spremni pregovarati s njim i da pregovori uvijek uključuju da su obje strane zadovoljne.
Vezano uz školu, pitajte ga treba li mu pomoć, bilo vaša ili u vidu instrukcija, dajte mu do znanja da ste uz njega i da ćete mu pomoći ali da je ključna njegova uloga. Možete ga pitati što će se dogoditi ako padne razred (bez optuživanja, kritiziranja ili nuđenja vlastitih odgovora) ili što se neće dogoditi ako bude učio. Neka sam o svemu razmisli.
Ako bez obzira na sve vaš sin i dalje bude imao problema u školi smatram da bi bilo dobro da se obratite stručnjaku jer ponekad je i uz sav trud roditelja potrebna i manja intervencija psihologa ili psihoterapeuta.
Za sva pitanja slobodno se obratite u naš centar. Želim vam puno sreće i strpljenja.
Kristina Bačkonja, dipl. psiholog i NLP majstorCentar Proventus