Rečeno mi je da imam anksioznost s prisilnim mislima. Nakon toga, dobro sam bila tri godine,nisam ništa pila te sam u međuvremenu rodila. Pet mjeseci već ima kako mi se anksioznost vratila, ali u vidu straha od ludila. Bratić mi je obolio i slao mi neke nepovezane poruke tijekom noći i od tada sve kreće. Imam osjećaj da ću poluditi, čujem glasove, haluciniram, analiziram i sve gluposti koje sam pročitala ili gledala na filmu. Idem kod psihijatra, koristim istu terapiju i idem na KBT četiri mjeseca. Većinu smo strahova eliminirali izlaganjem, ali ovaj strah mi je najintenzivniji i užasno me opterećuje. Po cijele dane samo osluškujem, smeta mi sat, cvrkut ptica, auti. Kad uspijem tehnikama uhvatiti misao, prepustim joj se i onda osjećam da sam dobro. Ali zašto ne mogu uvijek racionalno pristupiti strahu? Što god pročitam da netko ima, imam osjećaj da ću i ja to dobiti, a uglavnom je riječ o psihičkim bolestima. Na koji si način mogu pomoći i osvijestiti ove misli i problem? Ne mogu stalno ići kod psihijatra da dobijem potvrdu da nisam luda. Kako prihvatiti taj strah?
Draga čitateljice,
Zaista smatram da je dobro što ste se uhvatili u koštac s ovim problemom i što idete na terapiju. S obzirom da je putem pisma prilično nezgodno zbog nedostatka informacija i jednostrane komunikacije dati jedan konkretan savjet a koji je zapravo vrlo opsežan, moj savjet je da na psihoterapiji na koju već idete poradite na prihvaćanju tog straha. Ukoliko Vam KBT pristup ne pomaže kod prihvaćanja tog straha, moja preporuka jest da promijenite psihoterapijski pravac. Za prihvaćanje straha nije dovoljna samo jedna tehnika i savjet – rekla bih da je neophodan cijeli psihoterapijski proces da bi se to dogodilo. Za probleme koje imamo uvijek postoji uzrok i možda bi rad na tom uzroku rasvjetlio neke stvari. Budući da se u KBT-u uglavnom ne radi na uzroku, možda je baš to dio koji Vam nedostaje. Postoje razni psihoterapijski pravci – transakcijska analiza, gestalt... Proučite i razmislite koji bi Vam najviše odgovarao. Sretno!