sjedim sama s tatom u kafiću i kao da me je nečega sram, te ne mogu normalno razgovarati s njim zbog nekih svojih ludih misli koje ne mogu ni sama opisati. Također, stalno mislim da sam ja u "centru pozornosti", umišljam si da sam na neki način bolja od drugih, iako duboko u sebi to ne mislim. Zamolila bi vas da mi date samo neke smjernice o čemu bi se moglo raditi, ne znam kako da vam bolje opišem problem. Unaprijed hvala.
Draga čitateljice,
iz tvog pisma nisam uspjela shvatiti koje to stvari umišljaš koje „nisu normalne“ dok sjediš s tatom u kafiću. Kako i sama kažeš da ne možeš opisati svoje lude misli, meni je ono što si navela premalo informacija kako bi ti uspjela reći o čemu se točno radi.
Moj savjet je da malo razmisliš što te ponukalo da se javiš, odnosno koje su to točno misli koje smatraš ludima; koliko često ti se javljaju te misli, te kako one utječu na tvoje svakodnevno funkcioniranje.
Ono što ti mogu reći sa stručne strane jest da dok smo god svjesni da su naše misli neobične, iracionalne – tada na njima možemo i raditi. Tek kada gubimo dodir s realnošću nastaju problemi. Mislim da ti nisi izgubila dodir s realnošću budući da si svjesna svojih misli i da o njima možeš pisati. Ukoliko procijeniš da ti se teško „boriti“ s tim mislima, savjetovala bi ti da se obratiš psihologu za pomoć – ne preko pisma, već direktno kod osobe. Na taj način će komunikacija biti puno jednostavnija, dvosmjerna, te će i taj stručnjak moći dobiti sve važne informacije na kojima će onda zajedno s tobom moći raditi.
Nadalje, ono što opisuješ u nastavku pisma – osjećaj da si u „centru pozornosti“, misli da si na neki način bolja od drugih – to su sve misli koje su normalne u periodu u kojem se ti nalaziš. Radi se o adolescenciji. Moj savjet je da na internetu malo pretražiš pojam adolescencije - neke misli ili osjećaji koji ti se javljaju su sigurno posve normalni i karakteristični za ovaj period. U svakom slučaju, i to može biti tema o kojoj ćeš razgovarati s psihologom.
Kristina Bačkonja, dipl. psiholog i NLP trener