Vanjina priča
Naša najmlađa sugovornica je Vanja Vanda iz Crikvenice, a njezina nevjerojatna priča počinje prije 7 godina kad je saznala za bolest koja će njezin život promijeniti iz temelja:
"Na ginekološke preglede odlazila sam redovito, jednom godišnje od svoje osamnaeste. 2015. godine moja ginekologinja me obavještava da su vidljive abnormalne promjene na papa testu, nakon čega sam upućena u bolnicu na kolposkopiju. Upućena sam u jednodnevnu bolnicu gdje mi je pod općom anestezijom učinjen letz postupak. Dobivam nalaz Cin 3 karcinoma in situ nakon čega sam upućena na konizaciju kojom je odstranjen konusno dio vrata maternice. Nalaz je poslan na histopatološku analizu. Oporavak traje dva tjedna. Ubrzo mi je napravljen je CT koji je uredan, preporučuje se obavezno praćenje svaka tri mjeseca", prisjeća se početka svije priče ova mlada odgajateljica predškolske djece.
Potom je četiri godine odlazila na redovne kontrole i svi su nalazi bili uredni. Onda su ona i njezin partner poželjeli postati roditelji i tu se sve promijenilo. Dvije je godine pokušavala ostati trudna - no, bez uspjeha.
"Na jednom od pregleda ginekolog me upućuje u kliniku za humanu reprodukciju. Javljam se profesorici s humane. Taj tjedan moj partner upućen je na analizu sjemena ili spermiogram, koji je uredan. Naručena sam, slijede teški dani čekanja u čekaonici koji su znali potrajati do tri sata od vremena u kojem sam bila naručena. U čekaonici je veliki broj žena. U ordinaciji sam bila vrlo kratko, dobivam lijek injekcije Bemfola koji služi za potpomognutu oplodnju, injekcije u trbuh (koje sama apliciran) ne podnosim dobro. Moje noge reagiraju nakupljanjem velike količine tekućine, kao i moj trbuh. Teško hodam, noge me bole. Nailazim na nerazumijevanje. Upućena sam kući. Odlazim na hitnu s koje me šalju kući, ali ja ne želim otići tražim da me netko pogleda. Upućuju me na kardiovaskularnog kirurga koji me je poslao kući. Dolazim ponovno samoinicijativno na humanu, profesorica me upućuje u bolnicu na odjel ginekologije. Moj rođendan je, razmišljam pogledat će me ginekolog i idem kući. U bolnici ostajem, pregledava me nekolicina ginekologa, nitko ništa ne govori, ne znam što se događa. Iz bolnice me vode na CT, i UTZ vena ili ti color doppler. Dolazim kod istog kardiovaskularnog liječnika koji prepisuje Clexane, a koji se implicira u noge. Priopćeno mi je na ginekologiji da se planira predoperacija jajnika kako bi se poslao uzorak na analizu. Slijedi patohistološki nalaz, starija medicinska sestra koja asistira liječniku se rasplače. Još uvijek nisam svjesna cijele situacije. Profesorica s humane me dolazi posjetiti govoreći mi da je moguće da nalazi ne budu dobri. Odgovaram joj da se vidimo uskoro. Moj partner je u uputama za injekcije potpomognute oplodnje pročitao da osobe s dijagnozom karcinoma ne bi trebale biti liječene Benfolom. Jako se ljutio radi tog saznanja. Postavljam si pitanje, a što da nisam otišla na potpomognutu oplodnju. Bih li bila živa? Ne znam, teško je znati. Spašen mi je život", priča Vanja.
Nakon toga slijedila je operacija kojom su joj odstranjena oba jajnika, kao i slijepo crijevo, a slijedila je i kemoterapija koju je Vanja teško podnosila.
"Mojoj obitelji nije bilo lako, gledaju u moju ćelavu glavu, a ja ih tješim umjesto oni mene. Osjećala sam strah u njihovim pogledima. Mnogi moji poznanici me zaobilaze u gradu. Javljaju se ljudi za koje se sam se najmanje nadala. Ne zamjeram ljudima neznanje. Bilo je svakakvih savjeta i usporedbi koje nisam tražila. Ipak, obitelj je bila moja najveća podrška, najviše moj brat. Partner je bio prestrašen jer mu neposredno prije umro otac od posljedica tumora na mozgu. Prijateljice su bile cijelo vrijeme uz mene, bile su divne. Mogla sam s njima pričati otvorena o svemu. Nisu me smatrale bolesnom, a to mi je puno značilo. Liječnica opće prakse bila je najstabilnija osoba u cijelom procesu - moja velika podrška", tvrdi Vanja koja sad mora odlaziti na česte kontrole što joj je u početku bilo teško, ali joj je u međuvremenu postao sastavni dio života.
Rak ju je, kaže, naučio nečem vrlo važnom:
"U životu sam odlučila biti strpljivija, ne živcirati se radi malih prolaznih stvari. Biti jednostavnija i otvorenija, izreći kako se osjećam, iako je to postupak koji još traje i na kojem treba puno raditi. Zahvaljujem se curama iz grupe SuperCura koje su mi pokazale svojim primjerima koliko je važno iskazati ono što prolazimo i osjećamo. Ranije sam sve svoje probleme i strahove držala u sebi", priznaje ova mlada žena koja se u međuvremenu vratila na svoje radno mjesto u dječjem vrtiću i ponovno se bavi svojim hobijima, plesom i skijanjem na vodi.