Sudimo li drugima?

Ovih se dana cijela nacija bavi nemoralnim ponašanjem u Big Brother kući. Danas su se čak javili i ugledni i poznati psihijatri. Pa to je da ne povjeruješ! Prvo sam mislila da je šala u pitanju, naravno, razumijem da skandali prodaju i gledanost, i čitanost u medijima, ali što je previše, previše je. Koja je danas glavna reklama na TV-u? Tjednik koji na naslovnici najavljuje temu 'Psihoprofil najveće zavodnice u Big Brother kući'. I što mislite hoće li se taj broj rasprodati? Vjerujem da je već rasprodan, no, pitam se koliko su ti stručni komentari doista relevantni?

To mi zvuči kao oni tarot telefoni, nazovete, a osoba xy s vrlo upitnim kvalifikacijama, da ne budem neugodna,  vrlo vam samouvjereno izrecitira sve što vas zanima. Je li doista moguće da stručnjak na osnovi  isječaka (jer svaki se dan emitiraju najzanimljiviji ili najintrigantniji isječci iz Big Brothera) donese ozbiljnu profesionalnu procjenu? Uvijek me zanimalo razmišljaju li ti stručnjaci o svom ugledu i o svojim pacijentima jer sutra može isto tako pričati i o nekom svom pacijentu, a gdje je tu onda Hipokratova zakletva?

Vratimo se nama običnim smrtnicima. Koliko ste se puta našli u situaciji da sudite o nečijem ponašanju ili postupcima, i to bez dovoljno informacija? Ili ste pročitali nešto u novinama i na osnovi toga stvorili svoje mišljenje? Je li pročitano ili viđeno na TV-u prava istina? Što vi mislite? Nekako imam osjećaj da smo u svakodnevici skloni osuđivati i donositi procjene o ljudima, a da nemamo dovoljno informacija.

Zapravo, to činimo stalno: koliko puta su vam rekli nešto negativno o nekoj kolegici i, htjeli vi to ili ne, sigurno je taj komentar barem donekle oblikovao i vaše mišljenje, a zapravo ne znate obje strane priče, jer uvijek , u stvari, pričamo našu stranu priče. „Zamisli što je ona napravila...“, i „Rekla mi je to i to. Ta žena je grozna! Kako je samo mogla?!“.

No, je li to baš tako? Možete li vi ući u nečije misli? Je li u redu nekoga zapravo obilježiti, a možda i nije kriv? Opće je poznato da ne postoji čovjek koji bi baš svima odgovarao. Npr. neka kolegica može vama biti jako simpatična i da se savršeno razumijete, a da je nekom drugom izrazito antipatična, i što god vi o njoj rekli pozitivno neće doprijeti do osobe kojoj se ona ne sviđa. To je zapravo i prirodno jer često ne želimo čuti niti drugačije mišljenje već inzistiramo na svojoj procjeni koju stvaramo često na temelju onoga što smo čuli, a ne sami doživjeli. Sigurno ste puno puta svjedočili nastanku trača koji krene kao nevažan detalj, a razvije se u pravu sapunicu od nekoliko nastavaka jer uvijek se doda još malo...

Jako je teško biti objektivan jer i vlastite stavove formiramo kao rezultat našeg životnog iskustva. Prije no što sljedeći put osudimo nečije ponašanje, ne bi bilo loše razmisliti i o ostalim okolnostima i provjeriti činjenice. Tako će biti puno jednostavnije, a u slučaju krive procjene nećemo se toliko loše osjećati kao kad nekoga okrivimo i stigmatiziramo, a bez pravih činjenica. Najbolji je recept probati ne osuđivati jer svatko je na koncu odgovoran za vlastiti život i postupke zar ne?

Kakva su vaša iskustva?

Vaša  Ema Jurić