Jedan moj dobar prijatelj mi je jednom rekao da je svaka duša na prodaju. On je kazao da svijet jednostavno tako funkcionira i da mi činimo sve što možemo da bismo ostali isti i cjeloviti, ali prije ili kasnije mi dozvolimo drugima da uzmu djeliće nas u zamjenu za ono što nam je potrebno. To je stvar preživljavanja, tvrdio mi je on.
Ovo je veoma ciničan pogled na svijet, ali nakon nekoliko godina, nakon toliko toga što mi se dogodilo u poslovnom i privatnom životu, zaista mi se čini da je on bio u pravu.
Da bismo napredovali, moramo se žrtvovati. Odreknemo se jedne stvari da bismo dobili nešto drugo. Neke su žrtve male, neke veće. Mi se zauvijek opraštamo od nekih naših snova i želja, da bismo prehranili obitelj. Mi savijamo i iskrivljavamo naša etička vjerovanja, da bismo otišli taj željeni korak dalje u poslu. Mi prestajemo biti ono što jesmo da bismo postali ono što mislimo da moramo biti. I često mi niti ne znamo da smo otišli predaleko sve dok se ne pogledamo u ogledalo i jedva da prepoznajemo osobu koja nas gleda iz njega.
Jedna druga prijateljica me nedavno upitala gdje je moja granica u svemu tome, i to pitanje me poprilično iznenadilo. Ako su žrtve očekivani dio života, kako znate da je žrtva prevelika? Ili to možemo sročiti i ovako – koji dio naše duše je potrošan?
To me pitanje mučilo danima. Idealista u meni želi punim plućima vrištati da je svaki dio moje duše sveti, ja želim biti ja bez ikakvih kompromisa i svijet se naprosto mora prilagoditi. No, nažalost, moja realistična strana, ona koja vodi brigu o novcu koji zarađujem i vodi računa da sve što moram napraviti bude na vrijeme želi udovoljiti klijentima i ona zna da je kompromis igra koju svi mi igramo. Ja sam već utišala neke dijelove svoje duše, sad su već samo tihi šapat. Učinila sam to u zamjenu za stvari koje po meni imaju veću vrijednost: sloboda, ljubav i, da, čak i novac. Moram to priznati... Bilo je trenutaka kada se dio moje duše činio tako povoljnom cijenom koju moram platiti.
A opet, znam svoje granice. Postoji određena točka koju ja nikad neću preći. To se može opisati samo kao osjećaj. On jasno postoji u mojoj glavi, tako jasno da me čak i pomalo plaši opisivati ga. Ja sam bila na drugoj strani. Dala sam previše i morala sam to uzeti natrag. Sakupljala sam slomljene krhotine svoje duše, lijepila sam ih ponovo kao poderanu fotografiju i pokušala sam je ponovo sastaviti. Samo... ona više nikada nije kao prije. Vi možete sve dijelove ponovo pronaći, ali to više nikada nije isto. Vi više nikada niste isti. Dijelovi više nikada ne odgovaraju savršeno, a neke pak više nikada ne možete vratiti. I te male pukotine...one su linije koje sami povlačimo, one koje naučimo da više nikada ne smijemo prijeći. One su podsjetnik na to što znači preći granicu i žrtvovati previše – za posao, ljubav ili nešto treće.
Vjerujem da bi čak i najpravednija i produhovljenija osoba dala djelić svoje duše u zamjenu za pravi dar: poljubac izgubljene ljubavi, moment s prerano preminulom majkom, šansu da živi svoj san. Postoji prava cijena za svaku dušu. I koliko god vi to poricali i ne želite čuti za to, ja vjerujem da biste i vi bili spremi odreći se svega u što vjerujete za ono što najviše želite.
Vaša je dužnost da, kao čuvar svoje duše, donosite mudre odluke i odabire. Nitko vam drugi ne može reći gdje je vaša granica. Vi morate biti snažni i nemilosrdni u svojim pregovorima. Suočite se sa stvarnošću koja postoji u vama. Nemojte se zavaravati idealističkim predodžbama. Da, vaša duša je dragocjena. Ali, vi niste loša osoba ako s vremena na vrijeme prijeđete granicu. Onda samo zakoračite natrag, pokupite komadiće i donesite odluku o tome koliko vam to sve skupa vrijedi.
Stalno moramo biti spremni na kompromise i prilagođavanja, samo gdje je tu kraj?