Razgovarala: Ana Šefček
Kako ukratko opisati ovu 33-godišnju individuu? Za početak, Matea Leko jedna je od naših najboljih i najuspješnijih pijanistica, iza koje je više od 200 nastupa na hrvatskim, ali i europskim pozornicama.
Muzičku akademiju u Zagrebu upisala je sa samo 17 godina, dok je paralelno završavala srednju školu, a svoje usavršavanje potom je nastavila u Austriji i Italiji. Godinama je živjela samo za glazbu, a onda je prije nekoliko godina odlučila uspjeti i u svijetu biznisa te danas radi u marketingu, ni manje ni više nego u automobilskoj industriji, u jednom potpuno drugačijem - muškom okruženju.
Svoju inspirativnu priču ispričala mi je u ugodnom ženskom druženju uz svoj klavir, u kojem sam saznala sve o njezinoj ljubavi prema glazbi, kako usklađuje dvije uspješne karijere, ali i što je za nju uspjeh u životu.
"Ljubav prema glazbi je oduvijek tu. Kao i većini djece, prvo u obliku plesa, pjevanja, ritmičkih fora i slično", rekla mi je Matea na pitanje otkada gaji ljubav prema glazbi. "Potom sam krenula u glazbenu školu, upisala sam se prvo na violinu, koju iskreno, nisam baš obožavala, ali su profesori, zbog apsolutnog sluha, bili uvjereni da moram svirati baš violinu. To je potrajalo tri, četiri godine dok nisam napokon izvukla ono što sam htjela, a to je da počnem svirati klavir. Ta ljubav se zapravo razvijala, kao i u svakom odnosu – što si dublje u tome, to više to voliš."
"Nemam najveću inspiraciju. Nisam nikada imala idola niti omiljeni bend, niti omiljenu pjevačicu, a nemam ih ni dan danas. Imam ljude u privatnom životu koji su mi inspiracija u različitim područjima. Inspiriraju me raznorazne dnevne stvari; neki poseban moment, prekrasna glazba, ljudi koje sretnem, projekti u koje uđem, priroda. Veliki sam fan prirode, imam žestoku potrebu provest barem 2 sata dnevno na travi, a imam i prekrasnog psa tako da smo to dobro skombinirali – ugodno s korisnim. I najčešće me inspirira sama skladba jer je svaka skladba, kao i svaka osoba – posebna i drugačija. Ne mogu ni za kog reći, ni za ljude ni za skladbe, što mi je omiljeno", rekla mi je Matea koja još uvijek pamti svoj prvi poseban moment, onaj u kojem se stvarno osjećala kao na vrhu svijeta.
(Foto: Daniel Gjurček)
"Dok sam bila studentica Muzičke akademije u Zagrebu, imala sam debi sa zagrebačkom filharmonijom i to je bio koncert u mom gradu, pred mojim prijateljima, mojom obitelji, mojim kolegama, profesorima. Izveli smo Ravelov koncert u G-duru i to je bilo takva čarobna energija u dvorani da se to ne da riječima opisati i za to sam sigurna da neću nikad zaboraviti. Kasnije mi je bilo uzbudljivo svaki put kad bih otputovala u novu zemlju, svaki novi nastup mi je bio kao prvi dejt – uzbudljiv, pomalo nesiguran, ali čaroban."
Ranije, dok je bila isključivo posvećena glazbi, dani su joj se vrtjeli samo oko sviranja i cijeli je život planirala po tome. No kako je poželjela i neke druge stvari u životu, upisala je Business school u Londonu te danas završava MBA u Hrvatskoj i radi kao voditeljica marketinga u automobilskoj industriji. Pitala sam je kako se se snalazi u potpuno muškom okruženju:
"Jako sam zadovoljna. Trebalo je vremena da se priviknem. Različito se odnose prema ženama u Hrvatskoj i u Austriji, ne da ikoga time kritiziram, ali činjenica je da smo mi još ipak malo 'macho' društvo, što nije uvijek nužno loše, ali mi se čini da je ženama generalno teže da ih se doživi ozbiljno, neovisno u kojoj branši se nalaze. Ispričavam se svim muškarcima, ali znam da će svaka žena razumjeti: žena mora biti duplo bolja, ne smije biti previše emotivna jer je onda previše žena i nije dovoljno sposobna, ako je pak prehladna, onda je previše zeznuta, previše kontrolira i slično. Mislim da nikad nisam čula a se muškarcima daju takvi epiteti. Ambiciozan muškarac je pohvalna stvar, ambiciozna žena je – problem, a nedovoljno ambiciozna je opet problem. Mislim da svi pomalo pokušavamo snaći u ovom današnjem svijetu i uskladiti sve razlike. Mislim da muškarcima dobro dođe ženska energija, a isto tako mislim da muškarci često zaboravljaju koliko su blagoslovljeni što ih partnerice podržavaju."
(Foto: Goran Horvatinec)
Zanimalo me koliko je truda i dobre organizacije potrebno za usklađivanje dvije uspješne karijere, a previše skromna Matea (koja mi je jedva dopustila da napišem dvije uspješne karijere iako tu zaista nema dileme) rekla mi je da to zaista ovisi o trenutku. "Nekad se osjećam uspješno, nekad se osjećam da ne znam gdje mi je glava i da moram samoj sebi staviti podsjetnik da ručam. Trudim se ne imati previše stvari odjednom jer sam sklona tome da bih ja sve, ali morala sam prihvatiti činjenicu da nisam Beethoven, da ne mogu i ne stignem sve. Shvatila sam da moram i spavati, moram imati vremena za svoj život, za obitelj i druge stvari tako da se trudim, kao i svi – najbolje što mogu."
Tu smo se uhvatile i priče o uspjehu, a Matea mi je priznala kako joj se definicija uspjeha mijenjala tijekom vremena. "Kad sam bila mlađa, definicija uspjeha bila mi je vezana uz profesionalni uspjeh i to je ok za tu dob. Kasnije počneš cijeniti ono rjeđe, ali kvalitetnije. Danas bih rekla da je uspjeh balans. Mislim da je najteža stvar pronaći balans. Poznajem ljude koji imaju sjajne karijere, ali strašno im pati privatni život. Poznajem ljude koji su privatno zadovoljni, ali se muče s pronalaskom posla, plaćama, preživljavanjem – vrlo prizemnim stvarima. Osobno smatram uspješnu svaku osobu koja u ovom kaosu danas uspije naći kakav-takav balans i ostaje čovjek. Jako je teško danas ostati čovjek, posebno u toj borbi za uspjehom."
Za kraj, Matea mi je otkrila svoje želje i planove u svijetu glazbe: "Velika mi je želja napraviti nešto malo drugačije. Voljela bih napraviti glazbu koja se može puštati i van koncertne dvorane i nešto što je malo bliže i današnjem tempu. Ja sam osobno i sama zasićena dugim formatima, ne mogu više slušati dva sata ozbiljne glazbe u komadu, tako da i meni na kraju dana odgovaraju stvari koje će me napuniti, opustiti i ispuniti nekakvom emocijom, a da ne traže od mene ozbiljnu posvećenost, vrijeme prije i poslije, vrijeme razmišljanja. Uvijek me smeta kako je publici na koncertima klasične glazbe zapravo neugodno. Većina ljudi s kojima razgovaram uvijek kažu da im je malo stisnuto, formalno, ne znaju kada trebaju pljeskati, kako se obući, mogu li na wc i slično. Zašto tako striktno? Ne mora biti. Postoje i drugi formati, a ja bih voljela raditi oboje."
Ja se iskreno nadam da hoće jer želimo još vidjeti i čuti o Matei Leko.