Drage čitateljice, vidjeh u vašoj komunikaciji da ste poželjele čuti nastavak suvišnih stvari i ljudi koji nas okružuju pa krenimo u revijalnom tonu... Bile jednom dvije prijateljice: jedna vesela, vedra, ambiciozna, s ciljevima u životu, disala je punim plućima, otkrivala svijet svakoga dana, a druga s malenim sindromom „žene žrtve“, depresivna, stalno u komi, iako atraktivna i vrlo privlačna muškarcima, i ne blesava, ali, eto, život su joj zagorčavale male kapilarice na nogama, kriva lijeva obrva, i to ona peta u drugom redu. Po njoj je cijeli svijet bio pokvaren, osobito muškarci, svi su bili protiv nje i privatno, i poslovno. Imala je frajera koji je naravno bio u „stabilnoj vezi“ s djevojkom iz djetinjstva s kojom se sigurno već  i oženio, a ona mu je bila zgodna razbibriga. To ju je izluđivalo i stalno je živjela u mašti da će ostaviti svoju stalnu i biti s njom zauvijek ili barem „do kraja života“. Naravno po njezinim riječima i on ju je maltretirao i gnjavio, a ona je sirotica bila sjajna, strpljiva i divna. Kakva zabluda ! No zašto vam sve to pričam? Zato što je ta žena žrtva bila zapravo emocionalni vampir – dozvolite mi tu pjesničku slobodu. Naime, njoj je očajnički trebala pažnja i naravno svoju je frendicu nesnosno gnjavila svojim „jadom i mizerijom“. Kad bi joj ova rekla da je sama odabrala takvu situaciju (jer, htjeli mi to priznati ili ne, sami kreiramo situacije u kojima se nalazimo i uvijek smo mi ti koji ih prihvatimo ili ne, isto kao i ljude koji nas okružuju) njezine su oči bile pune suza. Dakle kao što u filmovima uvijek postoji dobar i loš tako je obično i u ljudskim, osobito prijateljskim odnosima, jedna je frendica super, a druga se „šlepa“ uz nju. Obično je jedna lijepa, ali površna, a druga manje lijepa, ali dobra i plemenita. Ne, ne pričam o sapunici nego o stvarnom životu. Razmislite malo o svojim životima, koliko ste puta bili okruženi ljudima koji su iz vas crpili energiju i nakon druženja s njima osjećali ste se kao da vas je zgrabilo stotinu pijavica. I sama sam se znala naći u takvim situacijama. No posljednjih godina nastojim ih izbjeći i često mi to uspjeva. Jedna jako pametna žena nam je na autogenom treningu rekla da vrlo malo ljudi zapravo traži pomoć, većina ih želi samo cviliti i biti u centru pažnje i zapravo gnjaviti druge ljude. Ne kažem da ne treba pomoći, ali ne unedogled, a osobito ne ako vidite da ljudi nisu spremni ništa mijenjati nego koriste vašu dobru volju, vrijeme, energiju ili od vas izvlače novac jer, eto, baš su ovaj mjesec u totalnoj komi s financijama, a vi se ubijate na tri posla, ali posudit ćete još ovaj put... Zvuči vam poznato? Ne dajte se uloviti u paukovu mrežu, svi zdravi normalni ljudi mogu raditi. Za razliku od Hrvata, vani ljude nije sram raznositi novine u 5 ujutro, šetati tuđe pse ili raditi mnoštvo neatraktivnih poslova samo da zarade. No vratimo se malo na prijateljice s početka priče, nadam se da ste ili da ćete osvijestiti koliko je važno i vrijedno vrijeme koje nažalost toliko brzo prolazi. Stoga naučite prije svega cijeniti svoje vrijeme, a razmislite i kome ga poklanjate. Pravih je prijatelja malo, a ljudi koji vas na bilo koji način žele iskoristiti i iscrpiti nevjerojatno je mnogo. Jednostavno ćete ih prepoznati – tužan pogled, onako milo i pitomo izgledaju, nitko im u djetinjstvu nije poklonio ljubav i pažnju (pih, koliko su nas roditelji znali zviznuti po stražnjici ili nam svašta reći pa živimo i ne cvilimo okolo zar ne). Moj vam je prijedlog bježite od njih u petoj brzini jer njima uvijek treba publika, iskoristit će vas, a zauzvrat ćete otkriti samo da su vam oteli dragocjeno vrijeme, a poklonili jedno veliko NIŠTA. Vaša iskustva?

Ema  Jurić