Rak vrata maternice jedna je od najčešćih malignih bolesti kod žena, ali i jedna od onih koje se najuspješnije mogu spriječiti redovitim pregledima i ranom dijagnostikom. Posebno je važno naglasiti da se radi o sprječivom karcinomu koji u ranim fazama često nema simptome, što ga čini opasnim upravo zbog tihe prirode bolesti.

Siječanj je mjesec svijesti o raku vrata maternice, a 24. siječnja ove godine obilježava se i "Dan mimoza" - posvećen edukaciji o važnosti cijepljenja protiv HPV-a, redovitih PAPA testova i ranog otkrivanja. Upravo u tom kontekstu, o svojoj je bolesti otvoreno je progovorila Marija Bušljeta Skender, 42-godišnja Zagrepčanka čija je obitelj porijeklom iz Dalmacije. Po struci dizajnerica odjeće, a trenutno zaposlena u osiguravajućoj kući, Marija je vječni optimist s brojnim zanimljivim hobijima - od hokeja na travi do pletenja i šivanja.

U razgovoru koji slijedi, Marija otkriva svoj put kroz borbu s rakom: od dijagnoze koja ju je zatekla potpuno nespremnu, do izliječenja uz ogromnu podršku obitelji - a posebno supruga Milana, koji je doista opravdao ono "u zdravlju i bolesti".

Marija, možete li nam ispričati kako ste saznali da imate rak vrata maternice? Koje ste simptome primijetili?

Četiri godine nisam bila kod ginekologa. Ne zato što me nije bilo briga, nego zato što sam stalno govorila "sutra ću". Posao, posao i opet posao. U jednom trenutku mi je u glavi počelo vrištati da pretjerujem i da je četiri godine ipak previše. Rekla sam si: "Marija, sada ćeš lijepo platiti kompletan remont i biti mirna." Simptoma praktički nije bilo. Menstruacije redovite kao urica, bez bolova, bez upala, bez iscjedaka, bez nekakvih znakova koji bi te natjerali da trčiš ginekologu. Jedino što se znalo dogoditi zadnjih par mjeseci prije pregleda bilo je krvarenje tijekom spolnog odnosa. Ali to sam povezivala s ciklusom jer bi mi menstruacija došla dan-dva kasnije. Nisam tome pridavala neku važnost.

Papa test je ispao loš. Toliko loš da me ginekologinja osobno nazvala jer nije htjela da nalaz prvo pročitam sama. Daljnje pretrage, kolposkopija i biopsija pokazale su da se radi o raku vrata maternice koji je već bio uznapredovao. Da nisam otišla na taj sistematski pregled, ja ne bih znala da imam rak. I to je ono najstrašnije, jer moje tijelo mi nije dalo gotovo nikakvo upozorenje.

Jeste li znali da ste zaraženi HPV-om ili ste to saznali tek tom prilikom?

Jesam, znala sam. Saznala sam negdje sa svoje 23 ili 24 godine da imam HPV. Od tada pa sve do svoje 33. godine redovito sam išla na godišnje kontrole, moj klasični "godišnji remont". Sve se pratilo, sve je bilo pod kontrolom i ništa alarmantno se nije događalo.

A onda se dogodio život. Promjena posla, tempo, obaveze i ono famozno budem, budem, sutra ću. Zdravlje mi je polako skliznulo s liste prioriteta. Dani su postajali mjeseci, mjeseci godine i to se na kraju rastegnulo na četiri pune godine bez pregleda. I to je bila moja greška. Ne zato što nisam znala, nego zato što sam mislila da imam vremena. A vrijeme, kad je zdravlje u pitanju, nije baš neki saveznik.

Kako ste generalno živjeli prije dijagnoze? Što ste zapravo znali o HPV-u?

Cijeli život sam se bavila sportom i bilo mi je važno da sam fit. Kretanje, snaga, kondicija - to mi je uvijek bilo normalno. Ali kad iz onog mladenačkog života uđeš u 'stvarni svijet', kad se moraš dokazivati, raditi, gurati, rješavati probleme, onda prehrana i briga o sebi prestanu biti numero uno. Jedeš kad stigneš, kako stigneš i misliš da će tijelo to izdržati jer je do sad uvijek izdržalo.

O HPV-u sam znala podosta. Mama ga je imala i bila sam svjesna da to nije nešto s čime se igraš. Znala sam da se mora pratiti i redovito kontrolirati. I radila sam to, sve dok u jednom trenutku nisam postala previše opuštena, hrabra na krivi način. Prioriteti su se pomaknuli, a u glavi osjećaj da sam svemoguća... Mislila sam da se meni to neće dogoditi, dosad je sve bilo u redu, neće ni dalje poći po zlu. Nažalost, pošlo je.

Koji je bio vaš prvi osjećaj kada ste dobili dijagnozu? Koliko vam je trebalo da se 'pomirite' s tim?

Prvi osjećaj bio je potpuno nestvaran. Kao da se to ne događa meni.. Kao da sam u nekom čudnom filmu u kojem čavrljaš s doktorom, klimaš glavom, slušaš riječi, ali one nemaju težinu... Sve je kao normalno, ma OK, sve pet, riješit ćemo... Kao da pričamo o nečemu bezazlenom. A onda je informacija sjela u glavu. Čekaj, čekaj, što? Ali ovo nije normalno.

I tada je krenulo sve odjednom... Strah, tjeskoba, panika, neizvjesnost, suze. Onaj osjećaj da te netko odjednom bacio u rupu bez dna. Misao ovo se ne događa meni, ja sanjam, neka me netko ošamari da se probudim. Imala sam i panični napadaj, i osjećaj gušenja, i zamućeni vid, i pritisak u prsima, i kao da mi je sav zrak izvučen iz tijela.

Pomirenje nije došlo brzo. Nije to bio jedan trenutak, niti jedna odluka. To je bio proces. Kroz strah, kroz samoću, kroz razgovore, kroz plač, kroz crni humor, kroz ljude koji su me držali na površini. Mislim da se zapravo nikad ne 'pomiriš' s tim u klasičnom smislu te riječi. Samo u jednom trenutku prestaneš bježati od te činjenice i kreneš se boriti. Kažeš si: "Dobro, ovo je strašno, ali idemo dalje. Korak po korak."

Kako su na ovu vijest reagirali vaši najbliži?

Vjerujem da je njima bilo jednako zastrašujuće i emocionalno teško kao i meni, samo na drugačiji način. Gledati nekoga koga voliš kako prolazi kroz strah, neizvjesnost i mentalni 'roller coaster' nije lako, pogotovo jer mu ne možeš oduzeti brigu, nego možeš samo biti tu. Ja sam, međutim, od početka odlučila situaciju ogoliti do kraja. Bez srama, bez skrivanja, s puno humora. Takva sam po prirodi i znala sam da će meni i njima biti lakše ako sve ne pretvorimo u tragediju. Pričala sam otvoreno o svemu, često kroz šalu, upravo da razbijem nelagodu i strah koji visi u zraku kad se izgovore teške dijagnoze.

Moj muž je bio moja stijena. Slušao me, smirivao, grlio, ponavljao iste rečenice po sto puta, vraćao me u stvarnost kad bih odlutala na 'dark side'. Bio je tu bez pitanja, bez pritiska, bez odustajanja... I to je bilo presudno.

Obitelj i prijatelji reagirali su svatko na svoj način, ali zajedničko im je bilo jedno: željeli su pomoći. Netko humorom, netko šutnjom, netko prisutnošću. Ja sam im to i dozvolila. Nisam htjela da me se sažalijeva, nego da budemo zajedno u tome, normalni koliko god je to moguće u nenormalnoj situaciji.

Danas, s odmakom, shvaćam da nisam bila sama ni u jednom trenutku... Iako sam se tada često tako osjećala. Ljudi su bili tu, samo sam ih ja morala pustiti blizu.

Kako je tekao proces liječenja? Koliko dugo ste se oporavljali?

U jednom trenutku sam samo presjekla. Nema više filozofiranja, nema više 'što ako', nema više drame u glavi. Postavila sam glavu: to se mora, zasuči rukave i idemo to odraditi. Operacija je bila ta prekretnica. Neću lagati, nije to bila šetnjica po Maksimiru. Tijelo dobije šamar, psiha još jedan, ali čim sam se probudila znala sam jedno: preživjela sam prvi krug. I to mi je dalo snagu. Nisam se oporavljala ravnomjerno. Bilo je dana kad si misliš “Pa ja sam kraljica, mogu sve...“ Bilo je i dana kad ti ustajanje iz kreveta izgleda tko olimpijska disciplina. Ali svaki, baš svaki mali pomak bio je pobjeda. Prvi normalan hod, prvi izlazak van, prvi osjećaj da se opet vraćam u svoje tijelo. Osjećaj - wow, ja to opet mogu! Najbitnije od svega, nisam odustala od sebe.

Čim sam smjela, krenula sam s laganim kretanjem. Ne zato što sam morala, nego jer mi je to vraćalo osjećaj kontrole. Tijelo pamti snagu, a glava se hvata za rutinu. Unutar 8 do 10 mjeseci od operacije i zračenja bila sam nazad u teretani. Digla sam utege. Znojila se. Psovala. Smijala se. I onda sam, ono što mi je bilo najbitnije, ponovno zaigrala hokej i ponovno bila intimna sa svojim parternom. To je bio trenutak kad sam sama sebi dokazala da nisam izgubila sebe. Možda sam prošla pakao, ali nisam izašla slomljena. Izašla sam drukčija, svjesnija, jača i tvrdoglavija nego ikad. Proces liječenja me naučio da tijelo ima nevjerojatnu moć oporavka, ali samo ako mu glava to dozvoli. A ja sam si taj luksuz dala, da se borim, da padnem, da ustanem i da nastavim dalje.

Koji su trenuci bili najteži, a što vam je, s druge strane, najviše pomoglo da izdržite?

Najteži trenuci su bili oni kad ne znaš što te čeka, kad je sve neizvjesno. Taj strah, a ne znaš ni čega se bojiš, samo osjećaš da nešto nije u redu. Nisam ljubitelj neizvjesnosti, nikada nisam bila. Ne bih rekla da su najteži trenuci bili sam oporavak ili fizički dio liječenja - tijelo je to izdržalo. Najteži su bili oni psihološki, kad sve odradiš, izboriš se, a onda moraš ponovno pronaći sebe. Što mi je pomoglo da izdržim? Nećete vjerovati, ali to su bili sasvim 'random' nepoznati ljudi. Predivne duše koje su, zbog bolesti ili sudbine, ušle u moj život. Neki su to već prošli i pripremali me na situacije koje tek dolaze, a neki su bili tu da zajedno prolazimo iste strahove. I znate što? Kad vidiš da nisi sama u tom osjećaju, sve je lakše.

Tko vam je bio najveća podrška kroz sve to i na koji način?

Moj muž - moj puž, bio je apsolutno sve. Iako smo tada bili već 15 godina zajedno i mislila sam da se poznajemo do u dušu, tada je pokazao jednu stranu koju prije nisam do kraja vidjela - onu u kojoj stvarno spoznaješ da pored sebe imaš srodnu dušu. Bio je moj psihijatar kad mi je mozak obuzimao u crne misle, bio je kuhar i skuhao sve što sam poželjela, kućanica da je sve blistalo i sređeno po kući (nisam ni znala da ima te sposobnosti, neke čak bolje od mene), bio je medicinski brat. Davanje injekcija i briga o pretragama mu je išla bolje nego najstručnijoj sestri u bolnici, a bio je i prijatelj kad mi je trebao netko tko me stvarno razumije. Bio je utjeha, bio je odanost, bio je ljubav i osjećaj sigurnosti i topline. Sjećam se svakog zagrljaja kad sam mislila da će me panika pojesti, kako me svojim pričama i smijehom izvlačio iz mraka. Kako bi me zaustavio kad sam već počela paničariti, a opet strpljivo pustio da isplačem tugu ili frustraciju. Bio je uporan s onom “Zajedno ćemo!”, i nije odustajao dok nisam osjetila da sam stvarno tu, u svom tijelu i svojoj svijesti. Supermen, a imati supermena pored sebe - to nije mala stvar Kad sada, pet godina kasnije, gledam unatrag na cijelu tu situaciju, jedino što mogu reći je: "Gospodine Skender, moj naklon."

Možete li se prisjetiti i prepričati nam neki trenutak iz tog vremena koji vam se posebno urezao u sjećanje?

Ima ih stvarno puno, teško je neki izdvojiti, ali evo jedan koji mi uvijek izmami smijeh - jer ja uvijek biram smijeh u tragediji, a baš sam u tom trenutku bila mislila da ću poludjeti. Bio je dan MR-a. Mile, moj suprug, mi kaže: „To je samo - ležiš u tubi i odspavaš.“ Ležim u toj tubi, kontrast mi ulijevaju u ruku, stroj urla kao da je najgori rave party ikad, a ti ne smiješ mrdnuti ni dlaku. Majko mila, osjećala sam se kao u zatvoru s najgorim DJ-em ikad. Minutice su trajale vječno. Kad napokon izlazim, srce mi lupa, ruke drhte, a Mile stoji vani, smije se i kaže: „Pa kako je bilo?“ Ja samo vrištim: "Prokleti MR!", a on se smije. Ljudi brkaju CT i MR, ali za nekog tko nikada nije bio ni u jednom stroju, MR je sat vremena čistog straha i agonije.

Drugi trenutak: Milan kao 'kućni medicinski tim': tušira me, daje injekcije, strpljivo, smireno i šaljivo upravlja mojim kaosom. Tijelo mi drhti, a on zna kada biti stijena, kada me nasmijati, a kada pružiti sigurnost.

Oba trenutka su mi ostala u sjećanju, prvi jer me natjerao da se smijem apsurdnosti situacije, drugi jer mi je pokazao pravu snagu podrške i ljubavi. I danas, kad se toga sjetim, osjećam i tu smiješnu stranu svega što sam prošla, ali i zahvalnost što sam sve preživjela uz ljude koji su me držali cijelim putem.

Jeste li razgovarali s nekim tko je prošao kroz slično iskustvo? Kako vam je to pomoglo?

Itekako! Radim to još i dan danas. Kroz sve sam stvorila krug svojih 'fajterica', žena koje su prošle isto, koje razumiju strah, tjeskobu i borbu, i koje su mi ogromna podrška. A vjerujem da sam i ja njima. Kad si u toj situaciji, razgovor s nekim tko je prošao isto ne daje samo savjet, daje nadu, snagu i osjećaj da nisi sama.

Kako vas je ovo iskustvo promijenilo ili utjecalo na vaš pogled na život? jeste li bili prisiljeni uvesti neke nove navike i promijeniti životni stil?

Promijenilo me od glave do pete. Izliječilo me od iracionalnih strahova, ha-ha. Ne bih rekla da sam bila ili da sam prisiljena mijenjati navike ili stil života. Nego sam to željela. Shvatiš koliko imaš vremena i da se sve može kad stvarno hoćeš i želiš. Čak sada još više želim znati, vidjeti, osjetiti, pokušati. Odredila sam da ću se više posvetiti sebi, sportu, druženjima, ali i putovanjima, jer želim doživjeti stvari, vidjeti mjesta koja me zanimaju i iskoristiti svaki trenutak. Svaki dan sada pokušavam iskoristiti, istražiti i uživati u stvarima koje me vesele i koje me čine jačom.

Kako se osjećate danas i koliko često odlazite na kontrole?

Danas se osjećam poprilično zadovoljno i na putu ka sreći. Naravno, put nije uvijek ravan, ima svojih uspona i padova, a psiha zna biti najveća prepreka. Ipak, uspijevam se izboriti s tim kroz puno aktivnosti, treninga, druženja i svakodnevnog fokusiranja na ono što me čini jačom.

Što se kontrola tiče, nakon pete godine prešla sam sa svakih šest mjeseci na godišnje preglede. I dalje mi same kontrole izazivaju malu dozu PTSP-a. Srce mi lupa, mozak već igra svoje scenarije, ali s vremenom sam naučila kako se smiriti i kako biti strpljiva sa sobom. I svaki put, kada stignu nalazi i pokažu da je sve u redu, osjetim ogroman olakšanje, zahvalnost i snagu da nastavim dalje.

Koju lekciju iz svega ovoga biste željeli podijeliti s drugima?

Najveća lekcija koju sam naučila je to da ništa nije važnije od našeg zdravlja. Ma baš ništa. Sve drugo može čekati, i posao, i stres, i obaveze, i tuđa očekivanja, ali tijelo i zdravlje ne čekaju. Briga o sebi nije sebičnost, nego pravilo broj jedan da preživiš i ostaneš ti. Nemojte se praviti frajerice, ne zanemarujte sebe, slušajte svoje tijelo i idite na kontrole. I da, tražiti pomoć nije sramota, nego pametno - od doktora, obitelji, prijatelja, bilo koga tko vas može podržati.

Strah? Normalna stvar, svi ga imamo. Strah je prirodan. Ali naučila sam, na teži način, da ga možeš okrenuti sebi u korist, da živiš, da osjetiš, da cijeniš svaki trenutak i da se boriš za ono što ti je važno. I najbitnije: smijeh, ljubav i podrška ljudi oko tebe su ti najveće oružje. Oni te drže na nogama kad misliš da više ne možeš. Zato, smij se, voli, budi hrabra i ne zaboravi na sebe.

Što biste poručili ženama kada je riječ o redovitim pregledima ili prevenciji?

Redovni pregled, ženski 'remont' ide pod obavezno! To bi svakoj ženi trebala biti ne opcija, već pravilo. Ne čekaj, ne misli da ti se ništa neće dogoditi. Uzmi taj pregled kao svoj ritual i drži kontrolu u svojim rukama, to ti je tvoj minimum da ostaneš ti i ostaneš dobro. Nemoj čekati da se dogodi tragedija pa onda počneš mijenjati navike. Vjeruj mi, kad vidiš što se sve može dogoditi, poželiš da si krenula ranije. brini o sebi, idi na kontrole i držiš glavu i srce na mjestu prije nego te život natjera na paniku.

Vaša poruka nade ili motivacije za one koji se trenutačno bore s rakom ili su tek saznale za ovu dijagnozu?

Ne boj se, nisi sama i nemoj prolaziti strah sama! Iz vlastitog iskustva ću reći, postoje divne, hrabre žene koje su to prošle i stvarno su tu za tebe, ne neki fantomi, nego žive, snažne, smiješne žene koje će te držati kad ti je najteže. Drži glavu gore, smij se kad možeš, plači kad moraš, ali ne odustaj. Ovo nije kraj, nikako, ovo je tvoj 'fajt' i možeš ga dobit. Uči od onih koje su prošle istu borbu, traži podršku, drži kontrolu u svojim rukama i vjeruj. Iza svega ovoga postoji svjetlo, nova snaga i hrpa energije koja te još čeka.

POBIJEDILA JE RAK

Marina je prošla 3 operacije dojke pa rodila blizance: 'Ako sam morala sve proći da bih njih dobila, isplatilo se'