U ovoj zemlji govoriti istinu je “borba s vjetrenjačama”. Ljudi jednostavno vole laži. Jeste primjetili kako ljudi ne vole kad im govorite istinu? Čak ni kad je dobronamjerna, istina ljude boli više nego laž. Kao da podsvjesno žele da ih netko vara da mogu optužiti druge za svoje probleme i tako izbjegnu sučeljavanje sa samim sobom. Možda smo već toliko zatrovani od svih tih silnih afera, mita i korupcije da smo postali ovisnici o njima.
Ljudi su danas ljuti, bijesni i očajni, ali nemaju niti malo snage da tu svoju frustraciju izbace tamo gdje bi trebali, pred vratima tih istih lažljivaca i prevaranata, pa to rade onima koji zaista nisu niti malo krivi za njihovu situaciju. Ja nisam kriva za korupciju, za lošu gospodarsku situaciju, za male ili nikakve plaće, za otkaze, za krađe i tuđa bogaćenja, i da dalje ne nabrajam kad ja nemam veze sa svim tim? Niti sam ukrala, niti sam ikog ubila, niti sam ikoga u životu podmitila, niti sam od nekoga nešto dobila što nisam smjela ili zaslužila, nisam nikome prouzročila nesreću niti ikoga dovela u situaciju da preispitujem svoje ponašanje i odluke. Ipak doživim situaciju da me neki mrze pa mi pošalju poruku na fejs u inbox sljedećeg sadržaja: “Ti si jedna glupača kao i tvoja kćer. Živite cijeli život na grbači Dina i ne radite ništa, a stalno se nešto buniš. Trebale ste obje umrijeti zajedno sa vašim narkomanom! Odvratne ste!”
U prvi mah mi je došlo da joj odgovorim svašta, a onda sam se zapitala što se njoj moralo tako strašno desiti u životu da ovako nešto monstruozno napiše? Koja je to zloća u njoj? I prije nego sam htjela obrisati poruku, shvatim da mi je baš žao te osobe. Nisam se nešto posebno iznervirala jer sam proteklih godina svašta pročitala o sebi, svojoj kćeri i svome pokojnom mužu. Jedino me začudilo to što netko ima dovoljno hrabrosti ili bolje rečeno ludosti da tako nešto napiše i da se zapitam da li samnom nije nešto u redu? S kakvim očima ja gledam svijet? Zašto ja nemam tu potrebu da nekome nepoznatom jebem sve po spisku?
Obrisala sam tu poruku u nadi da mi više neće pisati. Moj slučaj nije osamljeni slučaj. Ako odete na neke najposjećenije internet portale i pročitate komentare članaka vidjet ćete da su ljudi puni bijesa i mržnje prema ljudima koje nikad nisu upoznali u životu. Čak i kad se radi o člancima zbog kojih vam idu suze na oči (netko je teško bolestan, ima rak, preminuo mu je član obitelji…) ljudi ostavljaju komentare tipa: tako mu i treba, neka crkne, sam si je kriv… Nekad se pitam imaju li ti ljudi obitelj, oca, majku, brata, sestru? Gdje su ljudima nestali osjećaji?
Mediji isto potiču mržnju i netrpeljivost jer nitko izgleda ne želi čitati lijepe vijesti. Svima trebaju skandali i sukobi, a ako ih nema netko će se pobrinuti da ih izmisli. Ima nešto voajersko u ljudima da moraju kliknuti na svaki naslov u kojem piše: "Ostavila ga je!", "Prevario ju je", "Bankrotirali su", "Završit će u zatvoru"... Možda im treba neka potvrda tipa: eto on ima silne milijune, ali ja sam ipak bolji čovjek od njega. Ljudi se naslađuju tuđom nesrećom i tako valjda lakše podnose svoju.
Čovjek ne može biti sretan ako drugima želi zlo. Mržnja izjeda onog koji mrzi. Ne mogu reći da volim sve ljude, ali mogu reći da nikoga ne mrzim i nikom ne želim zlo i zato sam sretna osoba.
Danijela Dvornik
Tekstove Danijele Dvornik možete pratiti u njenoj kolumni Najbolje godine