Bogme, izgleda k’o da se iz tjedna u tjedan samo žalim i kvocam zbog nečeg. Ali šta se može, ja sam ovo shvatila terapeutski, k’o svojevrsni ispušni ventil. Dobro, možda i nije najbolje frustracija se rješavati javno, ali što je, tu je. Ja moram priznati da sam nekako smirenija, pa izgleda da pomaže. Pa u dosadašnjem duhu nastavljam. Ovaj tjedan ću o stvarima koje živciraju veliku većinu nas. Tih stvari ima... pa vjerojatno koliko i nas samih. Znate onu: sto ljudi, sto ćudi. Zato ću ja o prvih pet koje mi padaju na pamet. I nisu poredane po važnosti. 1. Gužva u prometu baš onda kad ne smijete zakasniti. Čovjeku treba posebna moć da zauzda svoje frustracije (i jezik) osobito ako ste zapeli iza desetokotačnog kamiona koji se tegli po cesti i guši vas ispušnim plinovima ili bakice koja vozi 15 na sat, a stara je tol’ko da joj ni u Floridi (državi s najviše umirovljenika) ne bi izdali vozačku dozvolu. E sad, kamion živcira, ali se ne usuđujemo trubiti jer, priznajmo si, da mu se prohtije, sravnio bi nas sa zemljom. A što se vremešne gospođe tiče, trubiti joj i isticati da je spora jednako je primjereno kao da na cesti nogom šutnete malog psića. 2. Preglasna muzika u kafićima. Naprosto “obožavam” kad je u kafiću, baš onda kad se mi sve “babe” uspijemo dogovoriti za kavu (jer je ipak umijeće uskladiti naše rasporede i želje), muzika toliko glasna da jedna drugu ne čujemo. S obzirom na to da nam telepatija još nije toliko razvijena, a nit’ se nismo potrudile naučiti čitat’ s usana, sve se većinom svodi na - “Ha? Kaj si rekla?” i blijede poglede s jedne na drugu stranu. Ima i jedna pozitivna strana. Mogu iskoristiti jednu od mojih omiljenih rečenica (koja dobro dođe i kad nekom želiš dići tlak i dati mu do znanja da ga/ju ne doživljavaš) - “Ja vidim da ti otvaraš usta i cijenim taj trud, ali te apsolutno ništ’ ne čujem.” A ono, ako imaš mašte, možeš i sam izmišljati dijalog. Kao kad na TV-u isključiš zvuk. 3. Mobiteli Aaaa, mobiteli. Živciraju nas, a ne možemo bez njih. Zvone kad ne treba, a tiho su kad si želite da zazvone. Pa onda kad ti je najpotrebnije nema signala, nemaš kuna na mobu, mreža je u kvaru ili već nešto. Koliko puta nam je svima došlo da ih zavitlamo u zid ili bjesomučno njime lupamo o stol? Ili kao ja odložite torbicu u lavabo koji ima pipu sa senzorom i skužite tek par minuta kasnije da je torbica u lavabou i puna vode. Presudila sam mu nehotice. Smrt utapanjem. Možda ipak predrastična kazna? Da. Bilo mi je žao... i to je onda isto frustriralo - vlastita glupost (svrstavam je na broj 4). 5. Riječ “ništa” “Kaj ti je?” “Ništa.” - Zvuči poznato? Već vam se ježe dlake na tijelu na spomen riječi? Tako mala riječ, a takav frustrirajuć’ učinak. Ima nešto u njoj što vam ne samo digne tlak nego vas onda i protiv vaše volje tjera da dalje nastavite s pitanjima i davite i gnjavite. Ne uvijek, ali događa se. A sve zbog jedne male riječi. Bez zamjere, Vaša Diva iz Međimurja